Ovo što pišem možda neće biti pretjerano suvislo, no svi imamo pravo biti razumljivi samo samima sebi. Bez obzira na druge.
Who made up all the rules?
We follow them like fools.
Believe them to be true;
Don't care to think them through.
(...)
Who are they?
Where are they?
How can they possibly
Know all this?
Jem, They
Stvar je u biti nevjerovatno jednostavna. Toliko je uobičajena i sveprisutna da ne postoji osoba koja ne zna za nju. I svi se suočavamo s time. Naravno, strah. Visina. Zatvoren prostor. Smrt. Ove riječi u nekima od vas izazivaju strah, no u mojem rječniku, strah se označuje kao povratak. Ne, ne kao povratak u širem smislu riječi, nego onaj koji me uskoro očekuje. I kako se sve više približava, tako me više hvata lagana tjeskoba. Ne, nije riječ o nikakvoj školi. Riječ je o povratku u svakodnevicu. Ovu, moju, sisačku. Sto puta prezrenu. Neki znaju o čemu govorim. Znaju kako je iskustvo u Taizeu utjecalo na mene, ali znaju da moj prezir prema trenutnoj svakodnevici puno dulje traje. I zato želim otići. Ispravak, pobjeći.
Ipak...
Srce...tvoja potpora mi puno znači. Možemo mi to. Na kraju krajeva, imamo iskustva (:
h0lo: This is the thing i was telling you about.
Ovdje nije sve izrečeno. Možda, jednom prilikom...
Post je objavljen 01.09.2007. u 18:23 sati.