Da te bar mogu probuditi
kavu ti donjeti...
Po tebi je proliti
pa te pofuriti...
Prošlo je dosta vremena od posljednjeg posta.. Novosti su:
* upisala 3.godinu faxa
* 15.9. - my new pierce
* 12.10. - proslava mog rođendana (a vi pogodite kojeg)
* 16.10. - poginuo Toše (i od sad sam ga kronično počela slušati..I don't know why)
Eto sve je to sad na kraju (bez ikakvog razloga) rezultiralo nekom vrstom depresije (pa sam se zato i opet vratila pisanju bloga).
Bilo je sve dobro do prije nekoliko dana.. Opet se vraćam na početak i sve je kao i prije godinu dana. Ponekad imam osjećaj da bolujem od manično-depresivnog poremećaja.. Kad je sve dobro..tad mi je super.. ništa me ne može oneraspoložiti, volim sve oko sebe i za njih bih sve učinila...
Ali onda se odjednom probudim iz prekrasnog sna i vidim pravu stvarnost.. kako ljudi oko mene pletu mrežu dvoličnosti, laži i ljubomore, dobri smo si samo kako bi imali koristi, i da na kraju imam samo 2-3 najbolja prijatelja na koja se zaista mogu osloniti.. a što je s onima ostialima koji glume da to jesu?!?
Jednostavno ništa.. pokušat ću ignorirati takve ljude.. i ne uključivati ih više u svoj život jer se osjećam totalno izgubljeno...
Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica na kojim ništa ne piše ...
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze, ništa ne ostane
Samo još vučem navike i sve na tome ostane...