Marketing
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
Visok pendžer a ja cura mala,
pa ne mogu poljubit bećara.
Naručit ću nogu kod kolara,
pa da mogu poljubit bećara.
Oj kolaru, napravi mi nogu,
da bećara poljubiti mogu.
Visok pendžer meni više nije,
sada bećar puno bliže mi je.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Dopustite mi da na početku napravim mali uvod. Citirati ću naime moga prijatelja Iliju Babića Andrinog. On na početku svoje knjige «Šokačka burgijanja» pod naslovom «Zašto ova knjiga?» među inim kaže: »Tko god je ovdje (u Babinoj Gredi, p.a.) duže bio, dosta čuo, mogao je samo reći 'Ovog nigdje nema'. Možda zato kažu:»'Ludi Babogreci», «Radiš uz onu stvar ko' Babogredac... Bećarluka je bilo i bit će, tuđih uživanja, al nas će nestati, zato moramo staviti ruku na nu stranu gdje osjetimo otkucaje i kast po babogredski:» Ge živog svita tud i ljubavi, prevara, bećarluka, lopovluka, smicalica, ogovaranja, naklapanja, ruženja, olajavanja, sakrivanja i tajenja, no uvik će među nama življet... Zaklela se Zemlja Raju...' (da se svake tajne znaju – p.a.)».
Zbog čega ovaj uvod? Već sam rekao da iz osobitog poštovanja prema Šokcima nikada ne bih napisao ništa što bi ih moglo uvrijediti. A kamoli prema Šokicama! «Mislim na najljepše moje Šokice» kaže upravo citirani Ilija Babić Andrin. A ja ovome samo dodajem, da su one sve najljepše. A kako se onda taj lipi i muški i ženski svit, kojeg se toliko volji može vriđat? Dakle lipi moji Šokci i najljepše moje Šokice, ja vas ne želim vriđaj no samo se s vama šaliti, s vama malo zbijat lakrdije kako se to u Babinoj Gredi kaže, pa da se malo nasmijemo. Od moga prijatelja Mate Blažićevog čuo sam ovu izreko, koju bih rado nazvao mudrošću:»Ništa nije vrijedno pridobiti za stalno osim smijeha i ljubavi prijatelja!» Ja nisam vaš, nisam Babogredac, dakle nismo ništa u rodu, al možemo biti prijatelji. Već sam postao članom Udruge za promicanje i očuvanje šokačke baštine «Šokadija» Babina Greda. I ako ovaj moj «prijamni ispit» kod vas ostalih Babogredaca i Babogretki uspijem položit, a čvrsto se nadam da hoću, onda se našem stvarnom prijateljstvu nište ne može ispriječiti na put. Eto, sporazumili smo se! Sad ja mirne duše mogu nastavit pisat.
«Visok pendžer a ja cura mala, pa ne mogu poljubit bećara.» Ova tvrdnja nije baš svakidašnja, no nije sigurno izmišljena samo za pjesmu. Zato ona niti ne čudi. Što čudi je činjenica da bećar «izgleda kroz pendžer» a cura stoji na malom drumu i želi ga poljubiti. Nisu li ovdje zamjenjena ne samo mjesta nego i uloge? Izgleda da je ovdje puno toga pobrkano. Što upada u oči je želja ove dive da tog pendžeraša pošto poto hoće poljubiti, pa nek vidi sav svit na drumu, al joj je slaba «anatomija», mala je. I još je nešto bezobrazno očigledno: ovaj mandov , a šta bi mu čojk drugo reko, se niti malo ne trudi da ovaj zainteresiranoj djevojci olakša posao. Kao da ona ne želi poljubiti njega. Ebe se njemu, rekao bi naš Fizikalac. Što bi ga eventualno moglo malo opravdati je da on za nju nije zainteresiran, da ne trza, da mu je ona jednostavno već dodijala i da je se želi rješiti jer mu kvari druge, bolje prilike. Međutim da je to slučaj on bi jednostavno zatvorio pendžer, otišao i ostavio ovu jadnu (ajd da malo suosjećam s bar kojom ženskom osobom da me moj prijatelj Mata ne «ruži») divu «ko govno na cidilu». Ali da je on kaki pravi on bi ju podigo, pošteno poljubio pa, ako mu se više neće, pustio i ošo, nek joj se vjera jami.
Ona međutim dalje pjeva: «Narućit ću nogu kod kolara, pa da mogu poljubit bećara». Ona dakle ne odustaje od svoje namjere. Luda? Ma nije luda no željna. Smislila je ona kako će postići svoj cilj. Pa nek joj se smije cilo selo. Radim štoću, ljubim koga oću. Ova ljubav očito nema granica. E ovo čak niti Ilija Babić Andrin nije zabilježio u svojoj knjizi. Ili je, zbog žive sramote, prišutio? Ma nije niti jedno niti drugo. Jednostavno je zaboravio. Ja vjerujem da će se ova zgoda pojaviti u njegovoj drugoj knjizi «burgijanja».
Možete si samo zamisliti u kakvom je ona stanju. Potpuno okupirana ljubavlju počitav dan razmišlja kako će doć do onoga linog bećara. Ovaj „bećar“ ničim ne zaslužuje taj ponosni i dični šokački naslov, pa ću ga zbog toga, da ne činim sakrileg, jednostavno i dalje zvati onako kako zaslužuje - „mandov“. Plan je smislila i sada ga treba realizirati. Ide kod kolara i otvoreno mu kaže:» Oj kolaru, napravi mi nogu, da bećara poljubiti mogu». Nemam dojam da se ona pri svojoj narudžbi ustručava, stidi. Ona je mušterija a kolar je tu da zadovolji svoje mušterije. Možda je mogla biti malo više diplomata, možda mu je mogla izmisliti neki drugi razlog zbog kojega treba veliku nogu. Ali ne! Ona govori istinu i time se izlaže opasnosti da o toj njenoj namjeri dozna cijelo selo. Ali što nju briga za selo! Ljubav doista može dovesti ne samo do sljepila nego do ludila. A čini mi se da su ženske više osjetljivije na tu «bolest» no muški.
Napravio majstor nogu, ona mu je pošteno platila, vjerojatno je odmah «montirala» i ravno pod pendžer voljenog bećara. I opet tvrdi: «Visok pendžer meni više nije. Sada bećar puno bliže mi je». Pokušajte samo na trenutak zatvoriti oči i zamisliti si prizor: na jednom komadu drveta (kolar nije bio majstor za ortopedska pomagala, za proteze) «stoji» omanja ženska; njenu široku suknju možda podiže upravo naišao vjetar i «otkriva svu tajnu». Normalni prolaznici prolaze kraj ovoga komada drveta i budući je dosta dugo, jer pendžeri na šokačkim kućama su bili dosta visoki, ne vide nju jer su pognuli glave pred vjetrom. A ona na toj vjetrometini s obje ruke čvrsto drži mandova i pri svakoj promjeni «cjelovnog položaja» gura ga s jednoga na drugi kraj pendžera. On se mora držati da ga ona slučajno u toj gužvi nebi izvukla kroz pendžer, ne može doći k sebi od žestine poljubaca, nema više zraka jer mu je ona svojom maramom zatvorila nos, već koluta očima, krv mu šiknula u glavu, a ona ne popušta. No on vikati ne može. Ta nema snage da preživi a kamoli da viče, da zove upomoć. A otkud njoj toliko snage, kaka ona mora imat pluća?
I kad smo se već skoro počeli pripremati za oplakivanje ovoga upravo umrloga mandova,nejeba, kojem bi vjerojetno na križu ili na spomeniku napisali «Ovdje leži moje tilo ljudi, ubio ga njen poljubac dugi», ona malo popusti i on duboko uzdahnu. Sretan svršetak. Da sretan utoliko što ovaj silovani mandov ipak nije umro. A da li je svršetak? Tko zna. Onu sumnju s početka, da je on možda ne voli, da je se želi riješiti, moramo revidirati. On nju očito voli. Kada je vidio da mu je ona svojim tilom začepila pendžer on nije morao otvoriti, a ako je bio otvoren nije morao doć napendžer. Doduše ona je sada tehnički bila sposobna ući kroz pendžer u sobu, jer je čvrsto riješila doći do cilja. Cilj opravdava sredstvo. A kako bi mu onda tek bilo? Možda je on iznenađen njenom veličinom, bio do te mjere zbunjen i jednostavno došao napendžer da vidi što se to događa. No ona ga je zgrabila ko guja žabu i samo što ga nije ugušila. On je vjerujem u međuvremenu promijenio mišljenje, nestalo je iznenađenja, iako igra pasivnu ulogu on sigurno nije hladan. I njem su diže «tlak» i još nješta, lupa mu srce, možda mu rubina, a možda i gaće, oće puknit od želje? Iako je prava šteta ostaviti ih u pol radnje, ne vidjeti svršetak, mi će mo ipak zatvoriti naš pendžer pa neka se svatko drži onoga što mu je najdraže i neka sanja.
I što na kraju reći: E pa baš svašta na vom svitu!
Post je objavljen 11.09.2007. u 00:03 sati.