ni sama ne znam zasto uvijek razmisljem o zivotu..jednostavno volim misliti o tome kako je svijet nastao,o tome sta ce biti kad nas jednom ne bude..kako je svijet tako velik,a ustvari tako malen..ne mozes pobjeci od nikog i niceg,uvijek nas prati ono nesto..nesto sto se zove proslost..interesantno je to kako ljudi ne zaboravljaju..neke sitnice bude u nama osjecaj radosti..ja sam se bas sjetila svojih proslih godina..
voljela bih opet biti mala da ne marim ni za sta,da nemam nikakvih briga i da sve moje probleme rjesava jedan dodir mojih bliznjih..ali..bilo je i trenutaka kojih se ne zelim sjecati,a opet ne mogu ih zaboraviti..iako su mi se ¨problemi¨(da ih nazovem tako) koje sam tad imala cinili kao nesto najvece,najgore na svijetu sad su mi oni nista..ipak je bilo tu i suza,i svadja,i pomirenja i onih nikad preboljenih..da sam bila sama u tome svemu-nisam,ali te osobe danas..hehe nije vazno..tad smo ipak bile/bili najbolji prijatelji,ne zelim kvariti sliku o svemu..
nije sve ni tako lose kako izgleda..ostalo je tu i onih dobrih starih priteljstava,starih navika i starih okupljanja..i danas me obuzme onaj isti osjecaj zadovoljsta sto se bas ti ljudi nalaze u mom zivotu..
eto..malo me uhvatila nostalgija misleci na prosle,bolje i ljepse dane-nazovimo ih tako..
Post je objavljen 31.08.2007. u 16:47 sati.