Vjerovatno vam je poznat osecaj "grize savjesti".
Neugodan je, proganja nas, muci.
Pojavljuje se nakon nekog propusta ili lošeg postupka. To je naš unutrasnji osjecaj da se zbog neceg osecamo krivi.
Krivica je neugodan osjecaj koji se javlja kad procijenimo da smo ucinili nešto štetno ili izneverili vlastite moralne potrebe.
Upozorava nas da smo svojim cinjenjem ili propustom prouzrokovali štetu u materijalnoj formi, ili smo izazvali neciju patnju, kao i da smo za te posledice odgovorni.
Ona svedoci o postojanju vlastitog sistema vrednovanja na osnovu kojeg procenjujemo svoje postupke i vlastitu odgovornost, i saosecanja za patnju drugih.
Razvoj vrednosnog sistema i odgovornosti
U najranijem periodu života dijete promatra i oponaša svoje roditelje i bliske osobe koje se njime bave. Preuzima njihove kriterijume o dobru i zlu, o potrebnom i nepotrebnom. Oni ga hvale ili grde za ono što cini, nagraduju ili kažnjavaju.
Ljute se kad cini ono što je po njihovu mišljenju loše ili s ponosom pricaju o njegovim postupcima kada su u skladu s njihovim kriterijima. Pricaju mu price o dobru i zlu, prepricavaju dogadaje, procenjuju tude postupke. Oni su model moralnosti.
U toj ranoj fazi moralnoga razvoja dijete ce, na temelju roditeljskih reakcija, shvatiti da su neki oblici ponašanja "ZABRANJENI" jer iza njih slijedi prijekor, ljutnja ili kazna. Njima još nije jasno zašto nešto ne treba ciniti.
Zato im i nije važno da zabranjene radnje ne cine, vec samo da ih njihovi odrasli ne uhvate na djelu. Kada roditelja nema u blizini, oni ce sebi dopustiti "izlet u zabranjeno". Ali, ako ih neko od odraslih tada uhvati i kazni, pocinju razvijati strah od kazne. Taj strah sputava ih pri slicnim buducim pokušajima i time postaje regulator ponašanja. Tako iskustvo "biti uhvacen u zabranjenom i kažnjen" postaje odgojno sredstvo. Ako pak uspijeva proci bez tog iskustva, moguce je cak da razviju fantaziju o mogucem tzv. "savršenom zlocinu". Brzo nauce da se ništa strašno nece dogoditi ako norme krše oprezno i inteligentno, da nitko ne primeti. Postaju ponosni na svoje prekršaje i sve spremniji da ih ponove.
Drugu fazu moralnoga razvoja predstavlja svjesno prihvacanje moralnih normi kao "VRIJEDNOSTI" koje i sami zagovaramo. Formira se upornim roditeljskim primerima i obrazlaganjem zašto je nešto dobro, a ono drugo nije.
To je proces u kojem se dijete identifikuje sa svojim "dobrim ponašanjem" pa zbog njega i sebe doživljava "dobrim". Postale su licni unutrasnji sadržaj, vrijednosni sistem koji vrijedi i kad roditelji ili drugi izvori moguce kazne nisu u blizini. Od tada ce se pridržavati normi zato što to žele, a ne zato što se boje kazne.>
Ako pak prekrše prihvacenu normu, osjeca ce "grižnju savesti" i bez obzira na roditeljsku reakciju.
Ne znam sto vi mislite ali da li dijete treba da osjeca griznju savjesti zato jer je napravilo ono sto nije dozvoljeno po misljenju roditelja ili zato sto jednostavno se tako ne zeli suprostaviti roditeljima pa sebi prikaci krivnju ?
U vecini slucajeva bar ja sam sebi prikacio krivnju ....a vi ?
Post je objavljen 31.08.2007. u 14:12 sati.