(Zagreb,novembar 1994.Biljeske iz razgovora s Velimirom M.(35),bivsim urednikom lista"Staze".Razgovor vodjen u Zagrebu,u vrijeme kad je Velimir M.cekao kanadsku vizu za sebe i obitelj.Namjera mu je bila da se trajno nastani u Torontu.)
...Mislim da je nasa lojalnost prema sistemu i Jugoslaviji prestala negdje pri kraju osamdesetih.Ne samo da su se u Srbiji tada desile krupne politicke promjene,nego i neka vrsta pobune protiv Jugoslavije po Titovom modelu:
objavljen je srpski nacionalisticki program tamosnje Akademije,poznat pod nazivom"Memorandum",a na vlast je dosao Milosevic.Nase iluzije nestale su jos ranije zbog jednog banalnijeg povoda.Naime,u tom periodu cijela nasa generacija usla je u godine kad je bilo nemoguce vise odlagati jednu zakonsku obavezu.Morali smo u vojsku.Bili
smo tada vec dovoljno zreli i suvise obrazovani da bi nam bilo ko mogao prodati maglu,a valjda i previse posteni da bi se pravili da ne vidimo ono sto je naprosto bolo oci.
Ja sam bas ovdje,u Zagrebu,bio vojnik jugoslavenske vojske i odsluzio sam svoj rok nakon mnogo peripetija.
Naime,jedva sam se spasio vojnog suda jer sam pijan pricao ono sto mislim o toj vojsci.Kad sam se vratio u Sarajevo sreo sam Colica.On je tada dosao na svoje prvo odsustvo iz makedonskog mjesta Skopski Petrovac,
gdje je poslan u skladu s misterioznim sistemom zdrijeba jugoslavenskih vojnih vlasti koje su na osnovu,barem za nas,nerazumljivih kriterija razbacivali mladice tamo-amo,sirom Jugoslavije.
Normalno,otisli smo u kafanu.
On je bio bolje srece od mene.Po prirodi je bio mirniji pa se nije zamjerao oficirima JNA i dobio je posao vojnog novinara.Tako da je imao priliku da mnogo vise vidi.Bio je,naprosto,zaprepasten i djelovao je ocajno.Pricao mi je o kasarnama jugoslavenske vojske koje su bile prljave,zapustene,kao stale za ljude,o bijednoj hrani za vojnike,a sve to u situaciji kad se lavovski dio"viska vrijednosti"(tako smo to zvali u skladu sa nasim marksistickim obrazovanjem)jugoslavenskog radnika odvaja za vojsku.Na sta su isle te pare?Trosile su se na odrzavanje neshvatljivih privilegija koje su oficiri uzivali u Jugoslaviji.Jedan nizi oficir zivio je bolje od,naprimjer,jednog hirurga!?
Imao je vecu placu od njega,nikakvih stambenih problema nije imao,osigurano mu je bilo besplatno ljetovanje,
zimnica,a uz sve to,skoro svi oficiri bavili su se lopovlukom,naplacivali lazne dnevnice,krijumcarili benzin i drugu robu,ponekad cak i municiju.I sve to duboko zaklonjeni iza zidova kasarne.Niko nije smio javno postaviti pitanje oficirskih privilegija.Ako bi se to neko usudio-cekao ga je vojni sud,neovisno od toga sto se radilo o civilnoj osobi.
Upravo tada sudilo se dvojici slovenackih novinara koji su objavili kriticke clanke o JNA.
Istovremeno,jos se veci novac trosio na kupovinu silnog naoruzanja.To se,barem u to momentu,nama cinilo krajnje nerazumnim.Jugoslavija je gomilala toliko oruzja kao da ce sutra zaratiti s Amerikom i Rusijom istodobno,
iako nije bilo apsolutno nikakve vanjske opasnosti za tu zemlju.Kasnije smo,naravno,shvatili:nisu oni ni kupovali to oruzje radi moguceg vanjskog neprijatelja,vec radi naroda cija su vojska formalno bili.
No,sve to nije bilo najgore.
Colic je bio,sjecam se,uzasnut stupnjem velikosrpskog nacionalizma koji se mogao primjetiti u svakom dijelu te,
toboze,Jugoslavenske vojske.
Na radnom stolu kod svih oficira koje je sretao vidio je"Knjigu o Milutinu",tih dana objavljen roman,koji je na krajnje zlonamjeran nacin tumacio povijest Juznih Slavena,sto ga je ucinila pravom"Biblijom"srpskih nacionalista s kraja osamdesetih.Zvanicni jezik u vojsci bila je ekavska varijanta,dakle srpska,u pismu je preovladavala cirilica,a na satu politicke nastave,kad se govorilo o neprijateljima,iskljucivo se pokazivalo u pravcu zapada,ne samo svijeta i Evrope,vec i Jugoslavije!Vojnici Slovenci i Albanci-iako se radilo o osamnaestogodisnjacima,dakle djeci!-bili su proglasavani sumnjivim cim predju kapiju kasarne.A ako bi se previse druzili sa svojim sunarodnicima(sto su oni cinili,prije svega,iz potrebe da govore na svom jeziku),vec su bivali optuzivani da stvaraju"antijugoslavensku zavjerenicku grupu"i dobivali su visoke zatvorske kazne.
Sjecam se da mi je Colic rekao kako je on-koji je rodjen u Sarajevu i nikad mu u zivotu necije ime,nacionalnost,ili religija nije znacilo apsolutno nista bitno,niti je ikad pomisljao da na osnovu toga razvrstava ljude!-uhvatio sebe kako u glavi prebrojava nacionalnost oficira koje je sretao u raznim kasarnama.Nadmocna vecina njih nosila je srpska ili crnogorska imena.Bilo je jasno kao dan da je Hrvate,Slovence,Bosnjake,Makedonce-a o Albancima da se i ne govori!-bilo tesko,gotovo nemoguce primjetiti na odgovornim duznostima u toj,navodno,vojsci svih Juznih Slavena.
Nije bilo dileme:na osnovu iskustva koje smo obojica stekli bilo je jasno da je ideja Velike Srbije,u potaji,vec tada bila potpuno zavladala u vojsci koju je kao zajednicku za sve jugoslavenske narode i na platformi njihove ravnopravnosti osnovao Tito,i vojsci kojom je dobio antifasisticki rat na prostorima bivse Jugoslavije.Te smo veceri doista imali razloga da se napijemo.U tom momentu jos uvijek nismo mogli sasvim precizno pretpostaviti na kakve su sve zlocine spremni ti oficiri,zatrovani velikosrpskom nacionalistickom mitologijom,a podmiceni drustvenim i materijalnim privilegijama,ali smo kasnije,kad je poceo da se dogadja Vukovar,Dubrovnik,pogotovo Bosna,lahko mogli sve da objasnimo.Jednostavno,radilo se o jednoj nevjerojatno mocnoj i naoruzanoj drustvenoj klasi,sastavljenoj od poluinteligenata,takvih kojima je jedan ruski auto ili zamrzivac predstavljao mnogo visu materijalnu vrijednost od dubrovackog Straduna,Katedrale u Sibeniku ili sarajevske Vijecnice,i takvih koji su imaginarnu konstrukciju"srpski narod"pretpostavljali elementarnim ljudskim vrijednostima kao sto su:pravda,cast ili istina!I koji su,uz sve to,valjda najbesramniji lazovi koje ljudska historija poznaje.
Ukratko,mi smo vrlo brzo osjetili da je cjelokupni taj politicki potres sto je krajem osamdesetih rasturao Jugoslaviju
bio,u krajnjem cilju,usmjeren protiv Bosne.
Svi ti silni mitinzi,ti milionski skupovi(na kojima se nosilo bezbroj slika novog nacionalnog idola i s kojih su se upucivale prijetece parole drugim narodima)mogli su imati samo dva rezultata-kraj Jugoslavije i pakao u Bosni.Svi
smo mislili-i htjeli smo da tako mislimo!-da u Jugoslaviji zivi sest srodnih naroda,udruzenih u zajednicku drzavu iz racionalnih razloga i po formuli ravnopravnosti.Srpski vodja MIlosevic nam je s tih mitinga porucio da je jedini razlog postojanja Jugoslavije bio taj da bi svi Srbi mogli da zive-u jednoj drzavi!S druge strane,kad su se na tim mitinzima,kao najcesci gosti i u prvim redovima,poceli pojavljivati ljudi u cetnickim uniformama i s drugim simbolima tog fasistickog pokreta-koji je upravo u Bosni,tokom Drugog svjetskog rata napravio najvece zlocine!-nije bilo dileme koja republika od jugoslavenskih i koji narod su vec osudjeni na smrt u tom,kako su ga zvali,
projektu jedinstvene Srbije.
"Staze"su radile ono sto su mislile da moraju.Suprotstavljali smo se onoliko koliko smo mogli,s onim sto smo znali.Pisali smo protiv Milosevica,a zagovarali opstanak Bosne.I tu smo svi bli jedinstveni.Nas glavni urednik bio je bosanski Srbin,cijela redakcija bila je izmijesana od ljudi najrazlicitijih nacija,raznolikih vjerskih obicaja,porijekla i,uopce,razlikovali smo se u mnogim stvarima.
Osim u jednoj.
Svi smo voljeli Bosnu...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
Post je objavljen 31.08.2007. u 14:03 sati.