Krenuli smo na godišnji u Italiju (iz Zg) i nakon 150 km
doživjeli lakšu prometnu.
U tom trenu godišnji je otišao u Honduras.
Suvozač (ja) je mirno žderao Haribo medvjede dok je vozač
(SuperG) pokušavao pročitati znak o skretanju. U isto vrijeme
ispred nas se odjednom na dnu brda stvorila kolona i počeli smo kočiti.
Bila sam sigurna da ćemo uspjeti stati.
Sekunde su trajale kao godine, a te godine su jasno pokazivale
da nećemo moći stati. Pomislila sam kako ćemo skrenuti desno
u zaustavni trak, ali, naravno, kotači su blokirali i mi smo
se relativno nježno i posve bez zlobe zabili u Volvo ispred sebe.
TRAS.
Miris guma, staklo, trzaj prema naprijed. Sad znamo što je
Elvis mislio pod All shook up.
Dolazimo (malo) sebi i mičemo se u zaustavni trak.
Švicarska obitelj iz Volva,s 2 mala i 2 velika člana, ne radi dramu,
razmjenjujemo podatke i fotografiramo štetu.
Stavljamo trokut na cestu, ali iz nekog razloga ljudi se
ponašaju kao totalni idioti.
Želeći preteći ostale ulaze iza trokuta, voze do nas,
čudom se čude skršenom autu koji stoji u zaustavnom traku i
iznervirani se uključuju u promet navlačeći na sebe bijes
drugih vozača.
Baš svi koji prolaze kraj nas bulje u skršeni lijevi far i
malko oštećenu haubu.
Mičemo se još više u stranu bojeći se da će nas netko tko
dolazi odozgo skupiti.
Švicarci odlaze, čekamo policiju.
(Komadići stakla lete prema nama s ceste kad god prođe nešto nešto veliko i brzo.)
Dolaze nakon 2 sata i zaključuju da nemaju posla.
Vozimo prema Rijeci u potrazi za limarom.
Vidim strah na licima vozača oko nas.
Bila sam sigurna da će haubu trebati samo malko naravnati,
ali trebalo je staviti posve novu. Pa ovo, pa ono, pa
lijevo, pa desno.....
5 dana kasnije i 9200kn manje dolazimo do Italije na jedno
popodne. Pino (brat SuperG) odustao je od festivala uličnih
glazbenika zbog loše zarade i krenuo prema jugu.
A onda su nazvali Švicarci i rekli da su njihove ogrebotine
procijenjene na 2000 franaka jer imaju parkirne senzore ozada.
Što se tiče godišnjeg nije sve propalo, sunce i more smo doživjeli,
fino smo jeli i pili, ali između tih distrakcija osjećaj je bio
bljutav.
Iako je prošlo već 13 dana, povremeno sam paranoična dok se vozim u autu.
Bilo kojem autu.
Još mi ne ide u glavu kako se baš SuperG (od svih ljudi na svijetu) prometno unesrećila.
Uz nju se osjećah
120% sigurno.
Eto, ljudi moji, tako je bilo na pompozno najavljivanom godišnjem.
Ah da, kratko prije nesreće uključih svoj mp3 player u radio
i preskočih pjesmu Accidents will happen Elvisa Costella.
Da ne izazivam.
Tko zna što bi se dogodilo da smo je poslušali.
Post je objavljen 30.08.2007. u 21:48 sati.