Sačuvaj me za tmurne kišne dane,
Da ti umjesto tuge društvo pravim.
Sačuvaj me za zime duge,
Njene noći hladne,
Mjesto pokrivača da te grijem.
Sačuvaj me za topla ljeta,
Kada se ljubav rađa,
Da i tebe netko ljubi u pijesku.
Ma sačuvaj me bar kao stvarčicu
ili namještaj u kući,
ako me ne budes voljela...
Odlazim!
Sanjam te.
Gledam te ravno u zjenice.
Tmurne,
Jesenje noći
Podsjećaju na tvoj pogled.
Plašim se njene crnine.
Prepuna je gnjeva,
Mržnje.
Prepuna hladnoće.
Mrziš me toliko
Da mi želiš smrt.
Ipak,
Toliko me voliš.
Oči govore.
Pokušavaš ubiti moju ljubav.
Sasvim lagano.
Tako najviše boli.
Uspijevaš u tome.
Kriknuh.
Od suza te nisam ni pogledao.
Odlazim,
Ionako se ne bih probudio
Stihovi ljubavi!
Napisat ću opet stih.
Još jedan.
I reći ću opet
Vikat ću.
Jecat ću.
Iscijedit ću bol
A sutra
idem dalje.
Pisat ću još samo večeras.
Zadnji put ću spomenuti riječ “ljubav” .
Onda ću zaspati
Uz malo plača
Uz malo smijeha
A stihovi će me salijetati
I dalje
Tražit ću mir
Jer ga nemam
Jer ga nikad nisam ni imao.
A plače mi se sad
Neoprostivo mi se plače.
Zbog tebe
Ali neću okaljati svoj ponos
Okrenut ću se i otići
I zamrziti tvoje lice
I progutati poraz
Kazniti te...
Opet ćeš biti tu
znam
I nećeš mi dati mira
Stope ćeš mi brisati
Da ne ostane trag
I da izgubiš sjećanje na mene
Ponovit ćeš
da sam samo lutka
Koja plače umjetne suze
To si mi ti pokazala
Pusti me da odem
Ja ti i ne trebam
Neživa bića služe ničemu
Noćas ću biti opet sam
Odbjeglo sam
Grlit će me zidovi
I ljubiti sjene
Milovati prašina
A ja ću pisati
Zadnji put
Riječ “ljubav” ću spominjati
Ne traži me među živima kad svane
Zmaju polomljenih krila!
dugo smo bili jedno drugome podrška...
plakali i smijali se zajedno...
slomljeno srce liječila bi mi svojim zagrljajem...
bili smo si ljubavni savjetnici...
jedne večeri shvatio sam...
shvatio sam da više te ne gledam prijateljskim očima...
nisi to smjela napraviti, ne meni...
zašto me zavaravaš?
zašto se pretvaraš?
zašto ne zaboraviš na njega...
govorila si mi prelijepe riječi...
zbog njih sam sada izgubljen...
tvoji poljupci one večeri...
jedine večeri kada sam osjetio usne tvoje...
probudilo se u meni nešto što nikada nije...
uz tebe osjećam sigurnost...
po prvi put u životu osjećam istinsku sreću...
šta mi se to dešava?
vidiš šta si napravila?
mi niti ne možemo biti prijatelji...
nikada niti nismo bili...
ne mogu biti u tvojoj blizini...
ne želim da shvatiš...
neću ti ovaj put to reći..
neću ti lagati da je ona noć bila posljedica lošeg pića...
nemoj tražiti da te tješim...
to više ne mogu..
oprosti mi...
što ne mogu te gledati kao prijateljicu...
oprosti što ponekada zaželim imati ljubav koju njemu želiš dati...
i oprosti mi što želim biti uz tebe čitavu vječnost...
što ponekada zaželim biti u zagrljaju zmaja polomljenih krila...
Kad bi barem znala!
Kad bi barem znala da te volim ko Boga,
Kad bi barem znala da ne spavam zbog toga.
Jer, kad bi znala možda ne bi bilo ovako,
Sve je počelo dobro, a završilo naopako!
Proklet bio dan kad sam te prvi put vidio,
Jer, od tog sam trenutka svakim danom šizio,
Zbog tih očiju, umiljatog pogleda, te smeđe kose,
Moje je lice bilo prepuno kapljica suza poput jutarnje rose.
Svakim danom volim te sve više,
Tako i u mom srcu piše,
Nadu nikad nisam gubio,
Iako bih se sad zbog tog ubio.
Da bar je sve ko prije,
Sad iz mojih očiju kiša lije.
Da bar to nikad nisam doznao,
I istinu o tebi spoznao.
Pokušavam se praviti da te ne poznajem.
Ali, to je nemoguće, kakva si tek sad spoznajem,
Svake noći molim boga,
A i činim više od toga:
Da bar istina nije kriva,
Bože molim te nek mi oprosti što sam živ.
...jer kad bi znala da te volim, možda ne bi bilo ovako.
Sve je počelo dobro, a završilo naopako...
Post je objavljen 30.08.2007. u 21:05 sati.