Rekla sam ti da cu ti opet navecer napisati kratku porukicu...
Prvo da ti zahvalim,ja i Mia smo izasle,malo da vani budem,udahnem zraka,popijem tvoju najdrazu pivu,koju nikad vise necu piti s tobom...I onda smo sjedile na nekom zidicu,i pustila sam thousand miles away...Osjetila sam te,i pruzila sam ruku,i osjetila sam neki povjetarac,kao da me nesto uhvatilo za ruku,i kad je zavrsila pjesma,taj povjetarac se poceo udaljavati...Bila sam sretna zbog toga,ali sam kasnije opet plakala...Nemogu ja to,Brane,zasto? Oh,zasto sam od svih ljudi bas tebe morala izgubit? Bio si mi najbolji prijatelj...
Sjetila sam se onoga,kad smo kao zadnji mulci bili ispred onog nekog samostana,i casne su nas nesto napale jer smo pili i bili glasni,i otisli smo u sjenu,i stenjali i vristali,samo da bi se babe zgrozile,pa nam je dosla policija,i ono nase uvjeravanje-ma to neki perverznjacine,jos imamo traume od prizora,ajme,u takvom smo soku...Kako netko moze biti TAKAV,i to pred samostanom...Ma ajmeeee :D Glupo je prepricavati,to se trebalo gledati,i dozivjeti...
A bubich moj...Jedna od milijarde anegdota...Stalno se prisjecam novih...I stalno cu ti ih spominjati,da se gore imas cemu smijati...
Si vec gore nabacio neku svirku? I pijanku...
Danas se osjecam veselije,nasla sam neke nase stare slike i to...Pa se smijem kakve smo predivne trenutke imali...
Samo da me ova pozitivnost bude drzala jos barem par sati,bar da kazem-jedan happy dan...Ono,ne happy,nego onako,nadprosjecno pozitivan...
Evo,sada dodajem ispravak,2sata je proslo...Nemogu jos spavati,od kad se dogodila nesreca,nemogu...Jos kad sam cula opis tvog bespomocnog,mrsavog,ranjivog,mrtvog tjela kako je lezalo na livadi,i kako su doktori dosli i pokrili te...Nemogu podnjeti ovo! Zasto ti od svih ljudi? Tako je sve prazno od kada te nema...Moje postojanje na ovome svijetu nema smisla,jer sada ostaju samo bol i patnja...Kako da se ikad vise nasmijem i budem sretna,kad ce me nesto uvijek stisnuti iznutra,jer cu se sjetiti da te vise nema...Kako da ikad vise pijem pivu,pusim,idem na koncerte,kave...Jedem palacinke,zivim u svom stanu,u kojem si tako puno puta bio,a koji je sada pust,jer svi smo tu ostali,ali nema tvojih posjeta...
Koliko te vec nisam vidjela? 20 dana prijatelju moj! 20dana nocne more,jedva zaspem,i brzo se probudim preznojena,u agoniji...Sanjam tebe...I sjetim se-nema te...Ali san je tako stvaran,pa te pokusavam zvati,a nitko se ne javlja...Ne vidjam ni tebe,ni motor,ni srecu...Nema vise nicega...
Sve je nestalo,kao suze na kisi...
Sutra ces dobiti opet pismo,nemozes gore stalno festati,moras ovo citati Brane,moram te malo maltretirati u vjecnosti...
O boze,falis mi neopisivo
Post je objavljen 27.08.2007. u 21:18 sati.