Evo,mali moj,opet ja...
Neznam kome drugome da se obratim,znam da me jedini razumijes...I samo sa tobom zelim pricati...Dala bih sve na ovome svijetu,da sam ja poginula umjesto tebe,ili da sam barem imala priliku izaci s tobom posljednji put,da sam znala da je posljednji,da sam se uspjela oprostiti,samo da sam se nekako pripremila,da sam znala sto ocekivati,nikad to nebih prihvatila,ali barem bi te zagrlila,rekla ti zbogom najdrazi moj prijatelju,to jest-bok,a ne zbogom,jer vidjet cemo se brzo,brze nego sto ce itko ocekivati)...Ah,tvoj glas,preko telefona-hehe,sad krecem na motorfest,na Hladno Pivo,steta da ne dolazis...Dat cu ti detaljnu ispovjest o tome kako sam se proveo... I tako smo se rastali,u tom razgovoru...
I kako si se proveo? Nisi imao pravo niti na posljednji izlazak,posljednju vecer da se zabavis sa necim sta si planirao,sa koncertom...Nego si tako naglo istrgnut,tako okrutno te je ta neka sila istrgnula iz nase blizine...Kad bih barem...Kad bih barem mogla nesto promjeniti,promjenila bih,nema prevelike cijene,napravila bi bilo sto,samo da mi budes sretan...I tako mi je zao,znas vec-nikad razgovor(znas na sto mislim),nikad ponovne kave,izlaska,zagrljaja,tvog pogleda,tvog glasa,karaktera...
Zasto sam imala pravo samo ovaj kratki nas zivot podjeliti s tobom,kad ni sto godina nebi bilo dovoljno u tvojoj blizini..I znas sto mi se gadi-svi oni ljudi,svi nastavljaju sa zivotom,a samo nas par nemozemo...Samo nekima od nas je tako tesko,nekima od nas je nemoguce nastaviti zivot,jer ti si bio nas zivot,ako nema tebe,nema ni zivota...
I danas nisam plakala jos,cudno ali nisam,previse sam ljuta,ali znam,do kraja veceri cu plakati nekoliko puta,i onda kako ne spavam,na internetu sam,pricam s tobom,pricam o tebi...Znas li kako je samo tesko? Mislim,znas,ti jedini znas...Ti si bio jedino osjecajno,dobro bice,tako jednostavno bice u svojoj dobroti,nije bilo tu prevelikih drama,bio si Andjeo,i to je to...
Znam da si sada sretniji,sada si sa tatom,ali znas,tako je tesko tvojoj mami i bratu,znam to,iako se ne cujemo,znam to...Nama,koji smo ti bili prijatelji je tesko,i nemozemo prestati patit za tobom,ali onda je tvojoj majcici i bracotu uzasno,znam...
Zasto je zivot ovako okrutan? Tako sam te voljela i trebala,bio si jedini smisao mog postojanja,jer sam u tebi pronasla to savrsenstvo,sve izrazenije kako si postajao stariji,za kojim sam zudila od kada smo djeca bili...
Mili moj,maleni moj...
Javit cu ti se jos veceras...Sad ce doci prijateljica do mene...Sjecas se Mie? Dolazi do mene,da me razveseli,svi pokusavaju,ali nemogu,znas da iako sam slusala metal,nikad nisam toliko brijala na potpunu crninu,pa vidis,od kada sam Tebe izgubila,svaki dan sam u potpunoj crnini,izolirana od svih...
Hvala ti sto me posjecujes kroz snove! Hvala ti sto dolazis do mene,da znam da,iako nisi fizicki uz mene,da si psihicki...Sutra bi isto,sigurno isao na koncert,Divlje Jagode su u Sinju na motofestu...Bio bi tako sretan...
Sad idem setati psa,i zapalit,malo se oraspolozit...I onda cu ti kasnije opet napisati pricicu...Ne idem van danas,nemogu se veseliti bez tebe...
Sad te pustam da ovo procitas andjele moj :)
Post je objavljen 27.08.2007. u 21:18 sati.