Pregled posta

Kulturni šok.

Čitajući Blinijev post o sučeljavanju s New Yorkom, automatski sam se sjetila svojih sučeljavanja s multikulturalnom sredinom. Odnosno kad se dojmovi slegnu.

Mada je to proces koji svaki put nanovo usvajam i gradim.

Jedna od stvari koje sam naučila u zadnje dvije godine je: Hrvati su težak narod. U većini slučajeva mislimo da smo iznad drugih nacija. Valjda je to dio kompleksa zbog jezika kojeg nitko ne zna, a kotira kao jedan od težih, pa mi moramo znati još jedan ili više, ali nas u načelu uvijek sjebe vlastiti mentalitet: da, ja jesam bolja od većine ovih ovdje. Po čemu sam ja to točno bolja? I onda se uvede kompleks toga da ljudi još uvijek nemaju pojma di točno Hrvatska je, a ako da, onda misle da je Hrvatska Dubrovnik. Na što se meni najoguni nos, pa se moram smirivati.

Nije stvar u tome što mi moramo znati puno više o svemu, već je stvar u tome što ja, mi, kao pripadnici jedne zemlje koja je, ruku na srce, prcmuljak, moramo znati puno više nego ostali jer ako ne znamo ništa, o čemu ćemo razgovarati. Nas tako i tako nitko previše ne percipira, a vani će ti se dogoditi jedna stvar: ti više nećeš biti Ana, Marija, Ivana... bit ćeš, 'Ona Hrvatica...' koja predstavlja svoju zemlju.

Kao što ćeš reći, ma da onaj Korejac, Kinez, Nigerijac, Irac, Rus ... sve ćeš strpat u isti koš zemlje iz koje dolaze, dok ne upoznaš određenu osobu, pa joj saznaš ime, i kreneš u dublje analize kroz komunikaciju.

No, tu može doći do kontraefekta. Kad se nađeš vani, u stranoj zemlji, uzimam Anglosase kao primjer, jer sam u njihovim zemljama najviše vremena provela, vidjet ćeš da je to tvoje znanje, u krajnjem slučaju, na vlastitoj bazi: precjenjeno. Jer drugi nisu toliko ulagali u sebe, da jesu visoko educirani, da imaju određene vještine, ali ne, ne znaju što točno znači roditi se kao: 1. osoba kojoj je materinji jezik engleski, 2. bijelac. Jer to prihvaćaju zdravo za gotovo. Kao što sam i ja prihvaćala.

Ponosna na svoj jezik, kulturu, književnost, ma ližem podove, i onda vani. Puf, ništa od toga. Stvaraš sve iz temelja. Predstavljaš sebe kroz sferu svoje države, ali zapravo predstavljaš sebe. I to je kod mene bila jedna stvar koju sam itekako morala naučiti.

Na početku sam bila bahata. Ah, da sad ja trebam tu kavu čekat 10 minuta, i onda se opet smješkat kad bi doneso krivu narudžbu. Ma jebi se, ajde malo brže. Ali nećeš napraviti incident oko kave, mada bi najradije nekoga ispičkarala. Pa si gledaš ljude, i misliš kako su svi ugojeni, debeli prasci i ne kužiš kako nikoga ne smeta što žderu Mcove i Burgere do besvjesti, utapaju se u salu i masnoći, i misliš si, daj odi, jebote u teretanu, i onda ti flisne, jer se ponašaš klasično hrvatski: tko si ti točno da osuđuješ i kritiziraš ljude oko sebe. Živi i pusti druge da žive.

U Hrvatskoj imamo tu tendenciju podcjenjivanja posla kao posla. S time shodno, podcjenjujemo i ljude koji ga rade. Jer po našim principima, onaj koji radi na dnu društvene ljestvice, predispozicijski je okarakteriziran kao marginalac, dok će tamo neki manager, teži seljober, biti prihvatljiviji, mada nema zrno duše u sebi. A obadvoje rade. Samo što je jedan uspješniji, a ovaj prvi možda i ne želi više od toga u životu. Možda mu je to dovoljno.

Jer smo mi generalno takvi, gledat ćemo drugima pod nokte, pričat crnjake, smijat se tuđoj nesreći (govovim o ovim trivijalnim vidljivim stvarima na prvu), i mislit da smo mi zapravo idila. Nismo. Jer smo izrazito predrasudan narod.

Kao što mi se dogodilo, a do sada imam pun kufer letova iza sebe, i da je barem izoliran slučaj ali nije, da će se uvijek naći neka ženska koja je iz iste domaje kao i ja, i da će mi se ta uguravat cijelo vrijeme tijekom leta. Tipa, kao što mi se sada dogodilo.

Mene osobno, više boli kurac kad putujem, kraj koga ću sjesti, hoću li biti kraj prozora ili u sredini, kako ću se ponašati tijekom leta, zato što je to zapravo jedna tako minorna stvar. Jednostavno sam se naučila pitati stvari koje ne znam, i naučila sam biti fleksibilna. Ako netko ima žarku želju pričat sa mnom tijekom leta, pravim se da spavam. Ne volim ta kežualna, kroz 3-10 sati putovanja, čavrljanja gdje ja sad moram saznat cijelu povijest i heraldiku obitelji, osobe koja ima potrebu ispričat sve što joj se dogodilo zadnjih 20 godina života i šire. Molim te nemoj me daviti.

Ili kao ovaj slučaj šta mi se sada dogodio. Stala sam u red za avion, među zadnjima, jer se ovi prvi, uvijek ko lešinari bore za mjesta, i izvadila putovnicu. Cura, čim je skužila da sam Hrvatica (kao i ona), a stvarno slučajno sam kraj nje stala, me počela pikati. Pogledom. A znam taj pogled. Zašto ona sad sama putuje? Ja imam dečka, jel ga ti imaš, i nas dvoje smo bili na prekrasnom putovanju. Zašto si ti sada tu? Pa me odmjeri. Pa vidi šta nosim, a dobre stvari nosim. A i izgledam dobro. A sama. A mlada. A zašto?

Pa sasvim slučajno, ta neka Hrvatica uvijek (dogodilo mi se u većini letova) stane ispred mene, pa počne gugutat sa svojim dečkom, pa vidi šta sam kupila, šta sam slikala, gdje smo sve bili, šta smo sve doživjeli. I onda na kraju, a da nisam riječ rekla tijekom leta, i da sam sjedila 20 redova dalje od nje, redovno ću, ali redovno prije ulaska ili izlaska iz određene zemlje, na granici uhvatit Njen, pogled negodovanja i preokrenut će očima, mada se trudi da to ne napravi.

A ja sam zaista totalno nezainteresirana za takvo međuteritorijalno pišanje po aerodromima. A redovno naletim na njih. Jer se uvijek nađe neka kompleksašica po kojoj ću zapamiti jedan dio puta, ili neću, ali jedno ili drugo izostat neće.

Život vani te zaista nauči određenim stvarima: nemoš srat po drugima, jer si taj luksuz nemoš dopustit. Na početku te drži ta neka euforija: naša hrana, naša glazba, naše ovo, naša povijest, naše to, kako ovdje to nije tako ili ovako, a drugačije je svakako. I onda vidiš da feedback nije onaj na koji si ti navikao. Jer se nađeš unutar kulturnog šoka. I bogami, smješkat ćeš se cijelo vrijeme. Jer će ti smješak iz početka biti lažan, i možda većinu vremena nećeš uopće mislit da ti je 'sorry, so sorry' kad nekoga skoro, ali skoro u prolazu lupiš na ulici, ali nisi, ali ćeš svejedno to reći. Jer ta zemlja u koju si došao, nalaže takve stvari.

I onda ćeš skužiti zašto je smješak i 'thank you' za ovo ono, za sve u biti, u kontaktu s ljudima jako bitan, od vitalne važnosti bitan, i da je taj isti 'sorry' a okrznuo si zrak, enormno važan i velik dio kulture na koju se ti tek privikavaš. Jer neće ona tebe učiti, ti ćeš nju uvlačiti u svoje pore. A zasigurno je da nećeš dobiti ''tap tap'' po ramenu, evo ti maramica dušo, već ''saberi se, nisi doma''.

Prvih par tjedana u Dublinu sam se bedirala (a već 2 godine on-off živim na toj relaciji, i svaki put su prilagodbe nužne), jer sam živjela na glavnoj cesti koja vodi prema aerodromu i bolnici (u svakom satu do 5 hitnih prođe, 24/7) a cesta ima 4 trake. Plus dostavljači voća i hrane, svaki četvrtak i utorak dostavljači piva, koji bacaju drito tankove na pločnik (a akustika je preglasna), a živjela sam na prvom katu zgrade jedne zaista ne reprezentativne četvrti. Horde pijanih ljudi, normalnih ljudi, promet koji nikad ne prestaje, i onda na kraju, oko 3 ujutro, kad pomislim da je to možda to, možda, počinju alarmi. I moji živčani napadi.

Jer je neki idiot, pijan naslonio svoje alkoholom obamrlo tijelo od rešetke trgovine, i slijedećih 19 minuta započinje (da brojala sam) urlanje takvog alarma, da sam imala osjećaj da sam gotova, psihički, doviđenja svijete. I onda, nakon 6 tjedana sam se počela privikavati, isključila određene receptore, a i buka ti postane dio života, kao što ti se i sve fizičke aktivnosti ubrzaju, jer je ritam grada brz, isto kao što je i svaki drugi metropolitski grad brz.

A Azijati su priča za sebe, živjela sam u zgradi gdje je na 6 stanova, samo jedan bio s Europljanima (naš), a pucala sam od ludila na veš-mašine jer su oni stavljali 2 para čarapa i tepihe iz wc-a u jedno pranje, a pranje traje 3 sata, plus miris njihove kuhinje me ubijao u pojam, plus nekultura pozdravljanja i ulazaka u zgradu. Ima svašta, ali odahneš, pustiš da žive, kao što i ti živiš. To je jednostavno sukob mentaliteta i određena kulturna barijera.

Stvarno se dovedeš od početne faze totalne euforije, kad si misliš ''dobar dan svijete, evo meee!'', vidiš toliko ljudi, misliš svi smo isti, ali kurac nismo, i onda se pretvoriš u osobu koju počne to sve maximalno deprimirati (i ljutiti). Ne da ti se biti okružen s tolikim različitostima, ne da ti se stalno smješkati, u tebi nešto prokljuvi, daj pusti me više jebote na miru, i onda te ta depra drži, i oblajava ti se sve i svašta, ma ništa ti ne valja, jer ništa zapravo u bit i ne kužiš, jer je velika promjena uslijedila, a na kraju se zaista počneš napokon dizati.

Jer nemaš drugu opciju. Kako si si prostro, tako lezi, molit ću te lijepo.

Napravi se balans. Jer se više ne zamaraš zato što tamo neka Rumunjka ili neki Australac, nešto radi, što tebi do tada nije bilo normalno. I sve ti postane normalno, jer prihvatiš raznolikost.

Postaneš fleksibilan, jer moraš postati. Ja znam za sebe da sam morala, jer drugačije u takvim velikim multikulturalnim uvjetima ne možeš, jednostavno ne možeš. Predrasude prekriži, jer tko si ti da bi nekome nešto išao reći, a da si niste već toliko dobri pa da znaš kakvu reakciju možeš očekivati. Ali zaista se sve svodi na to: živi svoj život, i pusti druge da žive. Treba vremena, ali dođe prirodno, kad oguglaš.

Mada izgleda, a izgleda kao da nema pomoći, neće trajat dovjeka, jer ti se organizam, najviše uši naviknu, a onda i živčani sustav, i tako sve redom. Uvijek si kažeš, mogu odustat, i onda si pomisliš, ma oću dupe, i nekako se natjeraš da ti to sve postane svakodnevica. Klimatiziraš se na sve uvjete, a mislim, nemaš druge. Postaneš tup na određene stvari koje su ti smetale. Jer je to dio adaptacijskih ciklusa.

Iz sebe izvućeš stvari za koje nisi imala pojma da postoje. E to je najbolji dio. Jer je sam proces jako težak, stvarno je težak. Jer ti tijelo odbija toliku promjenu, što mix mirisa, zvukova, običaja, nekih svojih uvjerenja koja uopće ne drže vodu, moraš promjeniti način razmišljanja, jer ako misliš da ono što je doma, možeš aplicirati na ovu novu sredinu, gadno se zajebeš.

Prelasci doma su isto teški. Jer se ponovno trebaš navuć na domaću situaciju, i to te promjeni, nazad u neke tračnice, a znaš da ne bi to baš tako trebalo izgledati, jer si vidio drugačije, ali nemoš to sad reći, jer, naime, soliš pamet.

Ma nema lijeka. I nema do domovine. Ali trebaš otići van, da bi ne to skužio, već da bi skužio da jesmo zajeban narod, i da si vežemo žnjirance u puno situacija.

Ali da, mi kao zemlja imamo toliko toga za napraviti, puno šupljih rupa je kod nas. Sizifov posao kad bi se to sve pokrenulo. No, srećom, ne živimo u grčkom mitu.

Ipak, gorko-sladak okus mi je u ustima.

Post je objavljen 30.08.2007. u 14:12 sati.