Anastasia je utrčala u sobu:
"Enika jesi dobro? što se dogodilo?"
"Anastasia jeli Alhir u dvorcu?"
"Da je dolje je s curama što će ...."
nisam čekala da završi istrčala sam iz sobe u namjeri da što prije dođem do Alhira. Od svih predmeta ovog svijeta on je baš morao imati taj jedan, Taj jedan obični predmet, dobro nebaš obični; ali baš njega, baš njega koji je toliko poguban, koji je prolio toliko nedužne krvi , prouzočio toliko ratova, stajao života toliko vrsnih čarobnjaka . Nije mogao nabaviti nijedan drugi cjenjeniji i vrjedniji predmet nego baš njega. Baš jednog iz skupine prokletiih. Čudno je što ovo mjesto već nije u ruševinama. Pokušala sam se utješiti...možda ga ipak nije upotrijebio....nema šanse dosada je već sigurno iskusio njegovu moć i uskoro će postati željan još. ušla sam u sobu gdje su bili a Anastasia nekoliko trenutaka poslije mene
"Jesi li ga upotrijebio " nije mi bilo do pristojnosti , ne kad je riječ o nećem ovakvom. Svi me zbunjeno pogledaju
"O čemu ti pričaš? " ili se pravio glup ili zbilja nije znao (U što čisto sumljam)
"Znaš ti dobro o čemu ja pričam , odgovori mi na pitanje, jesi li ga upotrijebio?" Alhir pogleda u Anastasiu , a ona podigne ruke kao da se predaje
"Negledaj mene ovo je prvo što je progovorila otkadka je izašla iz tvoje sobe prije nekoliko minuta"
"Iz moje sobe? Što si ti radila u mojoj sobi?"
"Nije važno, odgvorimi na pitanje, četvrti put te neću pitati, Jesi li ga upotrijebio?"
"Jel se meni to čini ili ti to meni prijetiš?"
"Za sada te samo upozoravam!"
čarolija koju nisam stigla ni registrirati odbaci me do suprotnog zida
"ALHIRE!" vrisnula je Anastasia no on se nije obazirao na nju
"Ti očito neznaš s kim imaš posla!"
pridigla sam se
"O znam i to jako dobro znam, s jednomm običnom arogantnom umišljenom budalom koja smatra da je nepobjediva!IMPEDIMENTA!"
"EVERTE STATUM!"
"BOMBARDA"
"SECTUMSEMPRA"
od svih ti silnih čarolija i kletvi nije bilo nikakovog učinka jer smo oboje imali jako jake štitove koji su samo odbacili kletvu u drugom smjeru
Alhir zastane izgubljen sam u svoje misli, nikad nije unosio osječaje u borbu, zašto je sda bilo drukčije, pitao se? Zašt odjedanput ima toliku želju ubiti ju. Zašto se njemu javlja tolika mržnja prema toj vještici? Zašto? Zašto?
Neznam zašto niti me zanima ali primjtih da mu je koncentracija popustila, činilo mi se kao da je nakratko odlutao mislima negdje drugdje. Nakratko ali ipak dovoljno da njegov štit popusti i učini ga bar na tren ranjivim
"Curcio" bio je dovoljan trenutak te nepažnje da nestigne zaustaviti moju kletvu. Vrisak koji propara zrak. Zaboga pa ništa mi nije učinio zašto mu onda želim nanjeti bol , zašto ga želim poslati dva metra pod zemlju
"ENIKA PRESTANI ODMAH" vrisnule su tri djevojke , sad sam ja bila nepažljiva moj pogled s Alhira skrene na njih i njihova šokirana lica. Anastasia problijedi
"ALHIRE NE!"
"AVADA KE......:"
Šok prijeđe preko mog lica
"OMAMI!"
"OMAMI"
"OMAMI"
"OMAMI"
"OMAMI"
Alhir nije stiga završiti svoju kletvu do kraja , na moju sreću, dvije čarolije omamljivanja pogade ga u prsa , a tri mene. Oboje istovremeno padnemo na pod bez svijesti.
Probudila sam se u nekoj čudnoj maloj sobi , ne baš pretjerano maloj, ali manjoj od svih drug od kojih sam do sada bila, znala sam da sam još u dvorcu jer se kroz prozor vidio perivoj. I Alhir je bio ovdje, bio je budan.
"Dobro došla natrag među žive" prvi put od kako sam ga srela nije zvučao arogantno ni umišljeno, nego naprotiv ljubazno
"Koliko dugo sam..."
"Nekoliko dana"
"Molim, kako to misliš nekoliko dana!"
"Lijepo , što se uostalom čudiš , pogodile su tie tri čarolije omamljivanja"
"Ubit ću ih!"
"A ja ću ti se rado pridružit čim shvatim kako da izađemo odavdje"
sljedećih nekoliko sati pokušavali smo izaći, čak sam pokušala i kroz prozor , pošto se mogu preobraziti u šipmiša nije pomoglo, kao da je cijela prostorija bila magijski zatvorena. Nakon ko zna kojeg puta poraženo sjednem u naslonjač , što god pokušali nije davalo nikakvog učinika.Primjetih prsten na njegovoj ruci imao je istiog zmaja ko i na vratima njegove spavaonice
"Lijep prsten"
"Hvala, obiteljski je"
"Što predstavlja taj zmaj na njemu, isti takav je i na vratima tvoje spavaonice"
"Obiteljski znak, i što si ti to nakraju radila u mojoj spavaonici"
trebalo mi je tada zasmetati to njegovo obiteljski znak no nije samo je kratko zabljesnilo davajući mi znak da sam sigurno već negdje vidjela tog zmaja , a onda trenutak potom prešlo u još jedno sjećanje
"Vračala sam sito sjećanja koje je Yocelin posudila."
"I dobro hoćeš mi reći zašto si me napala još mi nije jasno našto si mislila?"
"Na mač, na Godricov mač"
on prasne u smijeh
"Dobro što je sad smiješno"
"Ništa samo nemogu vjerovat da si me pogodila neoprostivom kletvom samo zbog jdnog mača. Ok kužim pripada u tvoje obiteljsko nasljeđe ali nije to razlog da ljude gađaš neoprostivim kletvama"
"Ašto se ti javljaš, ja bih bila mrtva da te cure nisu zaustavile, a osim toga dobro znaš da se neradi samo o maču, nego o onom što taj mač predstavlja"
"Opet te nepratim, za boga miloga Karolina to je obični mač"
"Odakle tebi to ime , nikom nisam rekla za njega, i dobro znaš da nije to Obični mač"
"Što se tiče tvog imena imam ja svoje izvore , a što se tiče mača , što je ako nije obični?"
"Pa ti neznaš, kako zgodno"
"Taj mač je jedan od sedam prokletih predmeta, u sebi sadrži ujedinjenu moč sedam drevnih obitelji, smiješ ga upotrijebiti samo jedanput , drugi put će te izluditi, opsjesti, i nakraju ubiti, zato oprosti molim te što sam te pogodila neoprostivom kletvom zato što nisi odgovorio na pitanje koje se tiče svih nas!"
"Sedam prokletih prdmeta? Sedam drevnih obitelji'"
"Da nedami se sad o tome to je duga priča! I jesi li? Jesili ga upotrijebio?"
nastupila je jedna duga minuta šutnje
"Nisam"
u tom sam trenutku znala da laže, a znao je i on
"Lažljivče! nek ti bude, samo se nadam da nećeš prekasno priznati da si ga ipak upotrijebio!"
"Nisam ga upotrijebio!"
"da, da kako god diži se smisla sam kao ćemo izaći"
"Uredu genije kako, pokušali smo sve ?"
"Ovo nismo, zajedno ćemo izgovoriti čaroliji"
"zajedno???2
"da zajedno smo jači ...ili tako nekako ide ona bezjačka poslovica"
"uredu , pokušat ćemo iako smatram da je uzaludno"
"ALOHOMORA!" dvije čarolije pogode vrata, začuje se veliki prasak prašina i dim ispune sobu, kad se raščistilo imalo se što i vidjeti na mjestu gdje su do prije minute bila vrata i zid sada je bila rupa toliko velia a kroz nju mogu proči dva slona bez imalo problema i to istodobno. Zbunjeno pogledam u Alhira
"nije li čarolija trebala samo otključati vrata?"
"Trebala je!"
"pa kako smo onda gotovo srušili zid?"
"Negledaj mene , ali ipak moraš priznati , čarolija je uspijela i sad možemo izači"
"Barem nešto dobro"
"da i sad možemo otič objesit onih pet malih vještica"
"Ja sam za!"
Post je objavljen 30.08.2007. u 14:08 sati.