Ovu gore parolu su mi kao djetetu tuvili u glavu. I utuvili. Tako živim već trdesetak i kusur godina. Ne želim tuđe....
************************************
Imam susjeda..... Neiscrpna tema, zar ne?
Susjed živi malo dalje od naše kuće, ali komad zemlje, sad njegove, graniči sa našim dvorištem, zadnjim dijelom istog. Ta, sad njegova zemlja, je zadnjih pedesetak godina bila u državnom vlasništvu. Imala je ona svoju namjenu nekih dvadesetak godina, a zadnjih trdeset je....ničija. Mi smo održavali u redu onaj dio uz našu ogradu. Kosili, čupali kupinu.....i pokojni deda je posadio šljivu, uz ogradu, ali sa vanjske strane. Bila je tu i murva (dud). Bio je i put koji je vodio do crkve i kojim smo mi išli na Brdo da izbjegnemo izlazak na glavnu cestu, pogotovo ljeti kad su gužve.
Prošle godine je to Susjedu vraćeno denacionalizacijom. Upućeni stariji susjedi tvrde da je tu zemlju njegovom ocu država platila, kasnih pedesetih (do tad je bila završena nacionalizacija). On tvrdi da nije, nitko nema dokaze i čovjek je dobio svoju zemlju. Ok. Bolje da je ičija nego ničija.
Ali....
On je odmah stavio ogradu. I zatvorio put. Ok. Ima li ili nema pravo na to, je druga priča. Što se mene tiče, nek mu bude.
I inače ne poznajem, osim najbližih, susjede, pa tako ni ovog. A sklona sam vjerovati da su ljudi dobri. I pošteni. Znam da se valjate od smijeha, ali, ja polazim od takve pretpostavke, pa ako sam u pravu dobro, ako nisam.....
I tako sam ja mislila da je on dobri striček (to što je svekrva vrtila glavom, nisam gledala).
E, sve do jučer!!!!
Lav i ja dolazimo kući na ručak, a meni nešto čudno u tom dijelu dvorišta. Ne vidi se najbolje od kruške......malo se sagnem, zavirim....i imam šta vidjeti!!! "Dragi" Susjed i još "draža" mu ženica nemilice čerupaju našu šljivu!!!
Ja u nevjerici, zijevam ko som.....ostala bez teksta ( a to je rijetkost!)..... Moj Lav isto gleda....i kaže: A njegova je! (onako sa nekakvim kiselim smješkom, vidim da je u šoku).
Istina. Po pisanim ili nepisanim pravilima i zakonima o susjedskim odnosima je tako. Što je na njegovoj zemlji je njegovo. Jedna grana - on ju može brati. Korjen koji je prešao među - on ga može sasjeći. Znam ja sve to.
Ali.....tu šljivu je sadio naš deda! I mi smo ju godinama obrezivali. I sve sam ruke i noge zderala čisteći kupinu poslije rata.....
A on sad došao i bere šljive!!!
Ma, nije mi za šljive. Nit ih jedem, niti pekmez pečem, a rakiju još manje.....nego, kakav je to čovjek koji bez pardona i srama bere tuđu šljivu??? Kako mu nije neugodno? A nije.
Jedino što sam u tom trenutku rekla (sebi, ne njemu) je: E, nećeš iduće godine!!! Mislim si, ima Cidokora! On uništava sve. I šljive.
A onda me prošao bijes. Mislim si, ma nek jede i nek se najede!
A meni je to poslužilo da ga upoznam. Korisno. Ja naivac.......
Post je objavljen 30.08.2007. u 13:22 sati.