... a on kao da nije svjestan da mi je bio mnogo vise od nekoga koga sam volio. Kao da nije svjestan, ili to ne zeli da bude, da se ljudi ne gube tako jednostavno iz zivota. Da boli kad se gubi osoba do koje ti je stalo, da prijatelja tesko sticemo i jos teze ispustamo iz vida. A mi? Izgubili smo se na svaki nacin. I to je ono sto mi nedostaje. Ne osjecam toliku prazninu jer nismo zajedno. Zao mi je sto mu ne mogu ispricati o stvarima koje mi se desavaju u zivotu, cuti njegov savjet, misljenje. Mozda jednostavno cuti glas koji mi je toliko godina ulijevao povjerenje i davao snagu za sve sto sam cinio.
Osjecam se kao da sam u nekom emotivnom vakuumu, imam potrebu da budem sam. Bjezim od prijatelja, ne zelim da moram iznova stavljati masku osobe koja nisam. Zelim biti sam.
Kao da cekam da iz mene sve pukne i izadje. Ali ni toga nema, za sada. Suze kao da su nestale.
Post je objavljen 30.08.2007. u 00:22 sati.