nešto je trulo u mom emocionalno-seksualnom životu. jučer sam se napokon našla s osobom za kojom patim već pol godine, taj je susret protekao odveć čudnovato... dobro je započelo, nastavilo se vrlo intrigantno, sami kraj je isto bio jako lijep, ali između svega toga se dogodilo nešto jako čudno, taj tren me to čak shrvalo, dovoljno da se cijeli dan pitam je li taj izlazak bio dobar ili ne. primjetila sam da su onak svi dečki s kojima nešto imam ili želim imat psihički načeti. i umjesto da popizdim i stjeram ga u kurac, ja se lagano,mic po mic (ne opet!!) zaljubljujem. gledala sam ga u mraku, bio je kao neko preplašeno dijete, kao da se boji da ga netko opet ne sjebe, gledala sam ga u oči, ima tako prekrasne, duboke oči i on je gledao mene i taj njegov divni, dječačko nevini pogled me pogodio. dobro, loše, nemam pojma, neki miješani osjećaji. gledala sam ga dok je pričao i dok su se svi moji ideali lagano rušili, kao da me razoružao tim jebenim pogledom i mislila sam si kujo glupa, di je nestala tvoja emancipacija, kome ti bacaš krafne u oči da si nedodirljiva i fkorz, ko jebe osjećaje u današnjem svijetu u kojem je kao samo seks bitan a to je i ono što si htjela? i tako sam ja skamenjena sjedila kraj njega i mislila kako ga samo želim zagrliti i maziti.. na najboljem sam putu da se zaljubim u dečka s kojim ne mogu imati ništa romantično jer on na to sve gleda nekako jako drukčije. a tako se savršeno ljubi...
ne želim nikakve crne misli u glavi jer je to samo sranje i samo te sjebe. savršeno miriše i tako se jebeno savršeno ljubi....
Post je objavljen 29.08.2007. u 23:31 sati.