Glaa prva
NEZGODA KALUĐERA DAMASKINA
U brdima četiri sata hoda od našega grada,a nedaleko od sela koje broji nekoliko stotina žitelja,pripet na brežuljku obraslo gustom šumom,ispod kamene litice koja se okomito iznad njega uzdiže,nalazi se mali manastir sagrađen početkom 18 stoljeća i posvećen arhanđelu Mihailu.
Oni koji imaju automobil u mogućnosti su da skrate put za dva sata,jer se kolima sa istoćne strane planine,može prići makadamskim putem do na deset kilometara od sela,Odatle bi se pješke ili na konju ,produžilo po seoskom putu od ljepljive crvenkaste ilovače,,koji su volovska kola,česte kiše i konjska kopita preorali,izlokali i pretvoril u pravu,mjestimično neprohodnu urvinu,te se, da bi se noge sačuvale i takve dionice puta izbjegavale,moralo skrenuti u kukuruzište ili šumu.
Od sela vijugava staza kojom ni dva čovjeka uporedo ne bi mogla ići,pela se naviše prema manastiru.Ona bi se u šumi ubrzo sasvim uzgubila,pa bi namjernik bio prinuđen da preostala tri kilometra puta pređe nesumce,držrći se okomite visoke litice iznad manastira kao jedinog sigurnog putokaza.
U malom konaku kraj manastira živjela su samo tri ljudska stvora:Iguman Leontije,sijeda starica koja se bliži osamdesetoj;njegov sabrat četrdesetogodišnji kaluđer Damaskin i pojac Milislav,kržljav čovječuljak ispijena lica,prorijeđene kose, i paperjaste brade i brkova.
Te jesenje večeri kada počinje ova naša priča,na desetak koraka od velikih manastirskih vrata,koja su u desnom krilu imala i jedan omanji kapidžik,dovoljno visok i širok da unikavi,njega čovjek može proći,u grmlju se uspravi nekakva ljudska prilika u odijelu kakvo su nosili zatvorenici i oslušnu.
Iz manastira je dopiralo tiho pojenje igumana Leontija,koji je, kao i svakog dana u to vrijrmr,služio večernje.Pored njegovog razgovjetnog basa čuo bi se, povremeno i nesigurni bariton kaluđera Damaskina,kao i unikavi,prozukli tenor pojca Milisava.
Kroz odškrinuti kapidžik na manastirskim vratima,probijala se diskretna treperava svijetlost upaljenih sviječa i kandila.
Čovjek pogleda na jednu,pa na drugu stranu,zadrža ponajduže pogled na jednom jedinom osvijetljenom prozoru nna konaku,pa pritrča debelom orahovom stablu u blizini i zakloni se iza njega.
Ruka mu izvuče iz džepa na zatvoreničkoj uniformi zgužvanu cigaretu,pa pošto je između dlanova ispravi koliko-toliko stavi je među usne i pripali.Zaklanjajući šakom njen užareni dio,poče žudno da uvlači duhanski dim,osvrćući se i dalje,kao progonjena zvijer na sve strane.
Između povlačenja dimova u jednom trenutku priđe osvjetljenom otvorenom prozoru na konaku i proviri u kaluđersku ćeliju.Svijetlost mu pri tome pade na desnu stranu obraza i osvijetli trag od duboke brazgotine koji se začinjao na polovini čela,presjecao obrvu djeleći je na dva nejednaka dijela i prolazeći preko ispupčene jagodice nestajao na polovini lica.
U ćeliji nije bilo nikoga,niti ičega što bi moglo zainteresovati njegovu pažnju,te se on ponovo vrati ranijem mjestu iza oraha.Bilo je očigledno da ga je dovelo nešto drugo u ovo pozno mrklo septembarsho predvečerje u blizini tog usamljenog manastira.
Malo kasnije služba je bila završena Iguman Leomtije i kaluđer Damaskin izađoše kroz kapidžik u manastirsku portu,pa se bez riječi uputiše trošnom konak.
Čovjek postaja još nekoliko trenutaka,dok se iz manastira noseći 'pripaljenu svijeću,ne pojavi pojac Milisav.On vidje kako pojac priđe otvorenom prozoru i ču njegpv unikavi glas:
Llaku noć,oče Igumane! Laku noć oče Damaskine!
-Zar nećeš večerati,Milisave ?-začudi se brundavi igumanov glas
-Neću oče Igumane.Radije bih odmah lwgao.
-E,pa laku noć Milisav!-reče Iguman
Laku noć-nadodade se i kaluđer Damaskin
Tek tada onaj čudan posjetilac priđe grmu iz kog se bio pojavio i otud izvuče nešto što je ličolo na poveću kožnu torbu.Zatim pritrča manastirskim vratima i kroz kapidžik,koji je Milisav bio samo pritvorio štuče unutra.
U unutrašnjošti manastira,ispred ikone Bogorodice sa Hristom,tinjao je žižak jednog kandila i jedva razblaživao mrak ispred dveri na ikonostasu.
Tajanstveni posjetilac otvori dveri, zastade na njima, te još jednom oslušnu,pa zamuca u oltar
Zejtin u kandilu zapucketa i to je bilo sve što se u tom času čulo.
Za to vrijeme u konaku,Iguman Leontije i kaluđer Damaskin večeraše skromno i počeše se spremati za počinak.
Napolju je počela kiša da rominja,a sa njom i vjetar počeo da zavija kroz granje starog oraha, čija je krošnja zakrivala polovinu manastirske porte i nadnosila se na krov konaka.
Taj vjetar, valjda,podstače Igumana da zapita:
-Pogasi li Milisav sve svijeće,brate Damaskine?
-Ja mislim da pogasi,oče Igumane-odgovori ovaj nesigurno.
-Da li samo misliš,ili si siguran da ih je pogasio?-tražio je stari Iguman određeniji odgovor,ustvari tražio je način kako da pošalje svog sabrata da provjeri.
-Pa...ja mislim,oče igumane-zamuca kaluđe
-E da ne bi samo mislio,nego da bi i sigurno znao, skokni brate Damaskine i pogledaj.Ona pijandura Milisav je jednom baš kad je duvala ovakva vjetrina,zaboravio da pogasi svijeće i umalo nije zapalio manastir,bog ga ne ubio!I pokupi sa čudotvorkr para ako ih ima
-Čini mi se da ih je bilo-odvrati Damaskin izlazeći
Damaskin je bio mlad monarh, računajuči po kaluđerskom stažu.Poslije odricanja od ovozemaljskog svijeta i iskušeničkog života,od osamnaest mjeseci,,samp je sedam mjeseci prošlo odkad je zamonaršen.To je,valjda, i bio razlog što je mističnost njegovog novog poziva,u u njegovim očima,bila još uvijek bila još uvijek na onoj nedostižnoj visini,na kojoj se, poslije dužeg kaluđerskog života,nikad ne zadržava, kada se stvarni život čudesno isprepliče sa onim koji se posvećuje Bogu i kada mnogo što šta -ne izgleda više onako kako je na početku izgledalo.
Ispunjen posebnim oduševljenim uzbuđenjem,koje bi ga još uvijek obuzelo kada bi ulazio u mračnu unutrašnjost manastira punu mirisa svijeća i užeglog zejtina iz kandila.Damaskin se provuče kroz kapidžik i stupi na kamenim izlizanim pločama obloženo tlo.Tu kraj vrata,zastade, prekrsti se tri puta i pogleda prema ikonostasu ispred oltara.
Unutrašnjost manastira nije bila velika:desetak koraka prema ikonostasu i isto toliko od jednog bočnog zida do drugog.Odmah od vrata na jednu i drugu stranu,vodile su klimave drvene stepenice prema malom balkonu ,praveći jedan oštar zavoj na sredini..
Da nije bilo dva stuba nosača koji su zaklanjali sviječnjake, jedan ispred arhanđela Mihaela, na lijevoj strani ikonostasa, a drugi ispred ikone Jovana Krstitelja,,sa desne strane: kaluđer Damaskin bi još sa ulaznih manastirskih vrata mogao da primjeto da li žižak neke zaboravljene svijeće još treperi.
Ovako dossljedno ispunjavajući naređenje svog igumana, on zakorači u mrak ,nagazi sebi na mantiju,te se saplete,ali ne pade, i pođe najprije prema stubu ikone manastirskog zaštitnika.
Kraj stuba, gdje se na manastirskom pultu nalazila ikona čudotvorke, zastade za časak ne shvatajući ,što na njoj nema više ništa od priloga koje su malobrojni posjetioci tog dana ostavili.Kroči još korak i najednom preneražen stade.
Ne! To više nije bila varka. Tamo kod malih vratanaca na lijevoj strani ikonostasa, koja su se nalazila između velikih ikona Bogorodice i arhanđela Mihailaa,nešto se u pomrčini, samo malo razblaženoj žiškom iz kandila ,pomače, nešto veoma neodređeno i bestjelesno.
Monarhova uobrazilja prepozna u tome nešto arhanđela Mihaela sa uzdignutim rukama , u kojim se u jednoj nalazio mač, a u drugoj terazije.
Istina svetac je bio nekako čudno odjeven,baš onako kako je bio odjeven njegov rođeni brat.Živko, kada ga je prije mekoliko godina, posjetio i zatvoru , u koji je bio smješten što je opljačkao i ranio čovjeka.Ali zar svetac nije u stanju da se preobrazi u ljudsku i neljudsku podobu u kakvu hoće!!
Arhanđel Mihailo mu hitno priđe, iz sebe ispusti jaku svjetlost prema njegovim očima koja ga zaslijepi.Zatim se ta bestjelesna svečana ruka sa mačem spusti naglo na njegovo tjeme. I on osjeti veoma snažnu tjelesnu bol od koga zajauka.
-Oprosti mi arhanđele Mihailo-zavapi prestrašeni kaluđer Damaskin sjećajući se grijehova, koje je počinio prije odluke da se upravo zbog njih zamonasi.
Izrekavši to monarh se sruči na oba koljena. I sastavi svoje šake ispred grudi u nolitvi.
-Ne opraštam-grmnu u mračnoj i hladnoj prostoriji glas kao da dođe s neba i ispuni svaki kutak manastira.
-Ne opraštam!-grmnu u mračnoj i hladnoj prostoriji glas kao da dođe s nebe i ispuni svaki kutak manastira.
Pri tome monarha Damaskina ponovo nešto klepnu po glavi, da mu rojrvi svitaca zasvijetlucaše i zaigraše pred očima , a stotine ptičica zacijukaše oko njega.
Posljednim tračcima svijesti kaluđer vidje kako se svetac povlači na svoje mjestos ,kako ga otud posmatra svojim zastrašujućim pogledom ,koji je još uvijek zasljepljivao-I on se ničice svali na kamene ploče.
Dugo nije ležao bez svijesti,jer ga hladne ploče ubrzo povratiše.Glava ga je strahovito boljela,a u ušima mu je zujalo i tutnjalo,kao da se se nalazi usred tunela u času kad kroz njega prolijeće zahuktala koncepcija voza.
Podiže se s mukom.
Preplašen pogled mu samo za trenutak ode prema ikoni arhanđela Mihaila, i dok su usne mehanički šsputale „Oče naš, ruka mu tri puta napravi krst na poprsju..
Arhanđel je ovog puta bio u svojoj pravoj podobi, ali ga je. Učini mu se, posmatrao mnogo oštrije ,nego obično.
Pogled kaluđera Damaskina zaustavi se na uzdignutoj svećevoj ruci sa mačem. On dipi s poda i kao da ga stotinu đavola gone izletje iz manastira.
Dok su mu se nuz lice slivale suze pomješane s krvlju iz razbijene glave, Damaskin bezglavo utrča u konak.
-Kakva je sotona u te ušla brate Damaskine!-dočeka ga njegovim izgledom
iznenađen iguman
-Ko ti glavu razbi čovječe.?
-Arhanđel Mihailo!-zakrklja monarh iskolačenih očiju
-Arhanđel Mihailo-izusti starac s mukom suzdržavajući smijeh.
Osveti se brate Damaskine!
-Osveti se Igumane! On glavom.Kazni me za ranije grijehe.Neće da mi oprosti.-izbezumljeno progovori Damaskin.i zarida na sav glas.
--Ne bi dali brate Damaskine!-povikaše iznenađeno-Reci već jednom ko te opići po glavi i zašto ? Da nije ona pjandura Milisav bog ga kaznio ?
-Arhanđel Mihael-ponovo izusti Damaskin i opet se bez svijesti opružp na podu.
Mudro govoriš igumane ,shvati da tu nešto nije u redu, pa dograbivži upaljać i lijeskovu batinu istrča iz ćelije.
Ćelija pojca Milisava nalazila se odmah do njihove. Da se on nalazio u svojoj ćeliji nije bilo potrebnđ provjeravati . jer je iz nje dopiralo strašno hrkanje. koje je svojom snagom zaglušavalo i urlik.
Zato Iguman požuri prema manastiri, čiji je neizostavni kapidžik kleđetao na vjetru otvarajući se i zatvarajući se.
Ono što Damaskinu nije palo u oči, on odma oh primjeti, dveri na ikonostasu bili su šprom otvoreni što je bilo protiv svih vjerskih pravila.
Kada prođe kroz njih i kada se nađe u prostoru za oltar,,tarac nemoćno jeknu i uhvati se preneražen jednom rukom za glavu.
Na škrinjici koja je skrivala neke drajocjene manastirske relikvije, katanac je bio prerezan ,a poklopac podignut.
Unnutra nije bilo ničega od onog što se tamo prije pola dana nalazilo.
Preneraženi iguman nakupi neke krajeve svoje mantije u lijevu šaku i potrća prema selu.
I pored guste površine i svojih površinskih godina, putujući i padajući na klimavoj strani, on ta tri kičmena pruda za nepumog gustog čuva i uletje u stamicu policije.
--Gdje je komamdir Mitar?-promrlja on s vrata te se jedan jedini put pomakne.
-Vi ste to druže komesare-reče mladić-A ja pomislio...
-Gdje je Mitar?-granu on s vrata te ssjedekod izlaza.
-Vi ste to druže igumane¸-reče mladić-a ja mislio.....
-Gdje je Mitar?—ponovo upita Iguman.
-U potrazi za lopovima..Maločas je ko ukrao nešto.
-Kad će se vratiti?
-Je li komandir?
-Ama komandir brate rođeni-beknu starac
-Daš mi rijrć—promuca on i ode
-A ko će se zmati drože Igumane..Možda noćas ali navečer...
-Ti to nećeš da mapraviš starče!
-Ne znam Damaskine.A zašto ?
-Što da ti pričam kad se odavde ne može pomoći a Mitra nema,--uzvrati starac. Slomljeno
-Ali zavisi šta čuste
-Tako mi mog svecaarhanđela Mihaila još utra idem tamo, i tako ništa nije tačnije od njega. Arhanđela Čudovište jedno!
Nastavit će se...
Post je objavljen 01.09.2007. u 01:00 sati.