Jedna od meni dragih knjiga završava ovako:
"Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školavanja, nego se krila u pješčaniku dječijeg igrališta. A evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji."
I moja kćer je dokazala već u svojoj drugoj godini da nikad nije prerano za mudre zaključke. Išle smo kod doktora - i na sva njegova pitanja ostala je nijema. Nije htjela izgovoriti ni svoje ime, baš ništa... Nakon nekog vremena išle smo samo baki po lijekove, ostavile smo spisak medicinskoj sestri i nismo ni ulazile u ambulantu. To ju je zabrinulo, pitala me je zašto nismo ušle, odgovorila sam da je to zbog toga što nije htjela prošli put izgovoriti kako se zove. Malo je razmišljala pa rekla: "Treba reći Cvita kada te neko pita - a ne zajebavati."
Mislim da je to bila njena prva lekcija!
I sama već dugo znam da je to istina, da su pravila jednostavna i čista, i da je ono što sam odavno naučila ono što je u meni najsnažnije i prvo vidljivo. Zbog čega sam u zadnje vrijeme na ovo zaboravila, život vidjela posve drugačijim očima i zakomplicirala ga svojim vlastitim snagama - ne znam ni sama. Vrijeme je možda da obnovim gradivo.
Post je objavljen 29.08.2007. u 08:07 sati.