Svi i uvijek su pisali, govorili, crtali, svirali, vjerovali i pokušavali razumjeti samo jedno. I svi su se uvijek složili da je to jedno - to. I Sagittariusclassic kad navodi „ljubav je sve, a sve ostalo je ništa“, i Medusa, i Rastavljena22, i Vitae i Grof V. i Filip Fuchs koji voli Moskvu i Moskva koja voli Filipa, i svi blogeri i neblogeri koje sam čitao u zadnje vrijeme, i evanđelisti s onom Pavlovom odom ljubavi koja svima već ide na uši, i svi romantični i manje romantični umjetnici i svi napaljeni probisvjeti, kurve, generali, carevi, proroci i kriminalci... Svi, uključujući i Gilgameša!
Da, ljubav. Nemojte me tako blijedo gledati. Peti element. Ono što svi osjećamo kao srce našeg bića, čak ako smo i sarkastični postmoderni intelektualac izgubljen u bespućima komunikacijskih šumova.
Neću se pridružiti simfoniji iako je svesrdno doživljavam i podržavam. Nešto mi je drugo na pameti što moram reći.
Moram reći nešto o „Velikom ništa“ tamo u svemiru, o čemu sam već dva puta pisao. Kada su Minesoćani znanstveno potvrdili kako je tamo vani veliko Ništa i kako je to anomalija, likovao sam, a likovao sam zato što sam dobio nekakvu „potvrdu“ da sam bio u pravu.
Mislim da je to ljudski. Doktor Nadležni rekao je da imam sumanute ideje, a ispalo je da ideja nije nerealna. Naravno da to ne mijenja ništa na stvari oko mog liječenja. Naravno da mi je bolje, bila Praznina tamo negdje ili ne bila. U krajnjoj liniji, nije ni važno kako sam je osjećao ili ne, baš kao i potrese na našoj planeti (otkrili su je, znakovito, teleskopom koji detektira mikrovalna zračenja). Venerina Kap je u komentaru lijepo pitala: što znanost može reći o hipersenzibilnosti? Ne znam, i pretpostavljam da će se znanost time baviti tek u nekoj neodređenoj budućnosti. Meni je liječenje pomoglo, ovako ili onako, i bez toga ne bih sada ovdje pisao.
Ali kako mi mašta nikad ne da mira, razmišljao sam o novootkrivenoj Praznini, i usput sam se razveselio još jednoj korisnoj stvari koju mi je omogućila znanost: dok sam se ranije neodređeno bojao, ili bar bio uznemiren nekom neodređenom slutnjom, sad o njoj mogu razmišljati slobodno, gledajući u nebo, lice u lice s tom nekadašnjom opasnošću. Znam da je tamo negdje južno od Oriona mjehur Ničega promjera milijarde svjetlosnih godina. I nisam jedini koji to zna.
A mašta mi je pomogla da dođem do toga što bi u toj Praznini moglo biti tako strašno. Probam zamisliti da sam u srcu tog ledenog ničega. To bi konkretno značilo da morate čekati idućih 500 milijuna godina samo da do vas dopre i najmanji trak svjetla neke najbliže zvijezde, najbliže galaktike. Ako je nekom nesrećom ili kozmičkom nepravdom tamo stvarno neki demon, ili alien, tada se nalazi na najhladnijem i najusamljenijem mjestu u čitavoj poznatoj egzistenciji! I dok se mi ostali - ljudi, zvijeri, zvijezde, planete, živa i neživa, realna i nerealna bića - kupamo u svjetlosti i Petom elementu, u ljubavi, brinući svoje male brige i preljube, veseleći svoja veselja i slatke i manje slatke sebične ili nesebične, uvjetovane ili bezuvjetne ljubavi za svoju djecu, roditelje, ljubavnike, brodove ili bogove, dok se kupamo u Petom elementu čak i dok ratujemo, taj netko tamo u srcu Praznine mora čekati 500 milijuna godina, i tko zna koliko već čeka i koliko će čekati. Što bi taj netko mogao osjećati i misliti? Pa što drugo nego led, bijes, mržnju, glad, muku i mrak. Jer ako svjetlosti treba pola milijarde godina da ga dosegne, barem jednako toliko treba i ljubavi. Pola Eona biti bez ljubavi, pa to jedino može značiti: ne biti. Onda je to valjda smrt. Eto, sad znamo i gdje je.
I zato ako pomislite da kad umrete da je to onda smrt – ne bojte se, nije. Eventualno ćete se rastočiti u četiri osnovna plus jedan povezujući element. I dalje ostajete u krugu svjetlosti i ljubavi, na ovaj ili onaj način, i u što god vjerovali, teško da ćete napustiti Sunčev sustav, čak i kao zvjezdana prašina.
To, brat bratu, kao da i nije smrt.
Daleko od toga.
Najmanje 500 milijuna svjetlosnih godina daleko od mjesta gdje nema ni ljubavi ni vatre, u središtu nečega što nije čak ni ništa.
A nitko ne može biti baš takav „pegula“ pa da jednom dospije baš tamo.
Post je objavljen 29.08.2007. u 00:20 sati.