Čudno je tako s nekim dijeliti krevet. Kada ležiš kao da se predaješ, prestaje sva gluma i nekako si ranjiv i bespomoćan.
Dolazak je izgledao kao da ulazimo u bajku - čitav novi svijet se otvara pred nama. Mislim da mi je pružio ruku da se popnem na krevet. Mislim da je nisam prihvatila.
Legnemo, okrenuti jedan prema drugome, nalaktimo se i pogledamo jedan drugoga. I, što sada? Dok on trabunja nešto o tome kako je nekima neugodno tako ležati, ja razmišljam o svojim kompleksima. Kako mi izgledaju grudi, je li mi trbuh dovoljno uvučen, da li sam se dobro namjestila, izgledam li privlačno? Razgovor je nekako usiljen, pun neugodne tišine. Kao da izbija nekakva nervoza. Ili sam to samo ja napeta pa umišljam da je i on? Tako bih ga htjela poljubiti, dotaknuti, nasloniti glavu na njegovo tijelo. Udaljenost među nama je upadljivo prevelika za dvoje ljudi koji su u istom krevetu.
Nakon nekog vremena se opuštamo, okrećemo, ležimo i razgovaramo prirodno - tako se barem čini, ali ja sam cijelo vrijeme svjesna položaja svoga tijela, smiješka koji mora biti savršen [tu riječ on jako voli] i svoje ogoljenosti. Slikamo se i mada smo na slikama jedno do drugoga, niti na jednoj se ne dodirujemo. Divimo se pogledu s naše jahte. I njemu je bezveze što odlazim. Kako me tako beznačajna tvrdnja može tako ispuniti srećom!
.....
Na odlasku prihvaćam njegovu ruku.
Post je objavljen 28.08.2007. u 18:14 sati.