meni se putuje…
opet,
a tek sam se vratila..….
recimo na korčulu ili u zadar….
on bi dodao…………u portugal….
jer zna da tamo sve miriše onako kako volim….na porto i kolače od lješnjaka..
meni se putuje a znam da se njemu (zapravo) ne ide nikamo..
kaže da mu je teško (skoro nemoguće) zamisliti što se događa u mojoj glavi…kad ga gledam onako..sva odlazeća…
ja u tom trenu zamišljam sve i svašta..
a zapravo se bojim da neće proći ni tren a već ćemo postati netko drugi…
ja ću otputovati, a on će ostati čuvati sestrinog psa (i gledati utakmice najdražeg kluba)..
koji loš film….
u posljednje vrijeme imam problem(a) s imenovanjem stvari….
prepoznavanjem ljudi, podnošenjem vremena..biranjem riječi….
ili obrnuto…
najlakše bi bilo otići ali……..taj sam obrazac previše puta iskoristila…
u posljednje vrijeme nekako sam nespremna na jutra..
čak i ona koja dočekujemo zajedno..
jer se razlikuju od njegovih..
i na tome sam zavidna..ljubav nema ništa s tim..
njegova su jutra daleko bolja, mirnija,
dok ja slažem prethodne snove u već pretrpanu ladicu..
razmišljam koga sve danas moram nazvati,
zabraniti im vožnju tramvajem,
i hodanje po iLici…..'njega' ali to nije bitno..
kada spava (a ja ga bezobrazno pokušavam probuditi pogledom),
poželim ga sanjati..pa da nam jutra budu istovjetna…
objasnila bi mu to velikim riječima
(koje on na kraju kao pravo muško ne bi shvatio)
a sigurna sam da bi u nekom filmu prilično dobro zvučale..
(ja kao audrey hepburn u doručku kod tiffaniya – to bi bilo lijepo..)
Ma, objasnila bi mu…, jednostavno..
da znam..kako…..ali ne znam..
znam samo da mi se putuje…
ps. i do katalonije..da još jednom vidim one lijepe dalije-ve iskrivljene satove..
Post je objavljen 28.08.2007. u 15:33 sati.