Sunce obasja ulicu sjajem kakvim još nikada nije. Zrake su ulazile kroz prozore kuća i budile ljude kako bi na vrijeme bili spremni za posao. A skoro na kraju Ulice hrastova stajaše jedna osoba. Upravo je iznijela veliki kovčeg iz kuće i stala pored ceste. Zagleda se u drveće preko puta ceste kao da hoće reći zbogom. Zbogom moj najdraži dome, dome u kojem se igrala i zabavljala. Ne brini se ponovno ćemo se sresti i ponovno ću trčati između drveća s prijateljima. Ništa se ti ne brini
Stajala je tako dok se sunce nije popelo malo više na nebo i počelo sve jače pržiti krovove kuća. Do nje dođe još jedna osoba. Kao da su nešto pričale. Odjednom se zagledaju u sunce kao da ga više nikada neće vidjeti u tako punom sjaju.
Manja osoba primi veću za podlakticu desne ruke i odjednom obje nestanu.
* * *
Ivana pomisli kako će povratiti. Iako se već prije aparatirala, sada kad zna što se događa čini joj se puno strašnije. A osim toga joj je i strašno mučno.
Napokon osjeti miris zraka. Tih nekoliko sekundi aparacije joj se činilo kao cijela vječnost. Čim je otvorila oči spazi veliku zgradu žute boje, sagrađenu prije stotinjak godina. Znala je da se nalazi na Trgu kralja Tomislava i zgrada koju vidi je zgrada Glavnog kolodvora u Zagrebu.
Od buke i zamišljenosti ljudi nisu ni primijetili da su se Dvije osobe pojavile niotkuda. Marija počne hodati prema kolodvoru i mahne rukom Ivani da i ona krene.
Došavši do ulaznih vrata Marija stane. Ivana ne shvati zašto.
„Samo ti odi, ja ću već doći.“, reče Marija.
Ivana uopće nije shvaćala majčin čin. Ali ipak je ušla u zgradu vukući za sobom kovčeg sa stvarima. Kotači kovčega samo što nisu popucali od težine stvari, a i samog kovčega. Ivana ode do informacija. Nije znala gdje se nalazi peron 25.
„Dobar dan.“, reče, „Hoćete li mi molim vas reći gdje se nalazi peron 25?“
„Ja bih ti rado rekla da takav peron ovdje postoji.“, visokim glasom reče starija žena vrlo kratke kose. Danas su joj već mnogi roditelji došli sa tim pitanjem i njoj je to išlo na živce. Ali to nije smjela pokazati jer bi dobila otkaz.
Ivana ju sa čuđenjem pogleda. Činilo joj se kao da je prevarena i odmah pomisli da je to razlog zašto joj je majka ostala vani. Kako bi se Ivana mogla osramotiti pred svima misleći da nešto takvo kao svijet magije postoji. Kako je samo mogla biti tako glupa i povjerovati. Vjerojatno je i Levinius samo običan čovjek koji se onako obukao kako bi lakše zavarao Ivanu glumeći da je ravnatelj škole koja ne postoji. Jedino nije mogla objasniti svoje čudne sne i aparatiranje i kako je izvela čaroliju.
Iz misli ju prenu jedan glas.
„Ja ti mogu pomoći.“
Ivana se okrene i vidi jednog dječaka oko godinu dana starijeg od nje. Smeđa kuštrava kosa mu je zaklanjala čelo, a velike naočale su mu povećavale prekrasne plave oči. Zamislivši ga sa drugačijom kosom i bez naočala Ivana vidi sebe. Ali kako je to moguće da postoji netko tako sličan njoj.
Ivana se sabere i ponovno ga pogleda. Očito je i on ostao bez riječi kada je vidio žensku verziju sebe. Ali i on se sabere i reče:
„B-bog! Ja sam Luka.“
„Ja sam Ivana.“, reče nesigurno. Imala je osjećaj da je na neki čudan način povezana sa tim dječakom.
„Drago mi je.“, reče Luka, „Već sam ti rekao da ti mogu pomoći.“
„D-da.“, nasmiješi se ivana i malo zacrveni u licu.
„Dođi sa mnom.“
Ivana krene za njim iako nije znala zašto mu vjeruje.
On pođe stepenicama koje su vodile u hodnik koji vodi ispod pruge kako bi se moglo doći do perona. Ivana se malo mučila sa kovčegom, ali na kraju se ipak uspjela spustiti stepenicama.
„Brže! Moramo proći kroz vrata.“, reče on i pokaže zid na kraju hodnika.
Došavši do kraja Ivana primijeti na zidu nešto što zadnji put kad je bila ovdje nije primijetila. Na zidu se nalazila jedna crna pločica na kojoj je zelenim slovima nešto pisalo na drugom jeziku. Luka stisne tu pločicu i zid se polako počne pomicati na jednoj je strani izlazio van, a na drugoj unutra. Ivana osjeti da se ne miče samo zid nego i pod. Kao da se naslazi na nekom krugu. Od brzine okretanja Ivana zatvori oči.
Otvorivši oči shvati da još uvijek stoji u hodniku, ali leđima okrenutim prema zidu. Nakon nekoliko trenutaka shvati da se zapravo nalazi u nekom drugom hodniku. Svi ljudi koje je pogledala nisu bili obučeni u običnu robu. Svi su imali neka odijela i plašteve.
Ivani se sada obistine svi snovi. Više se nije sjećala razloga zbog kojeg je posumnjala da svijet magije postoji.
Iz razmišljanja ju trgne Luka.
„Idemo! Šta stojiš tu kao da si vidjela duha?“, reče nervozno, „Vlak kreće za pet minuta kreće, a ti samo stojiš!“
Ivana ga samo pogleda i kimne. Ona kao da je znao što je Ivana time htjela reći. Da ju ne zadirkuje jer će loše završiti iako se ne zna koristiti štapićem.
Ivana tek sad primijeti da ovaj hodnika ima samo jedan izlaz.
Luka i Ivana se uspnu stepenicama. Ispred njih je stajao vlak s parnom lokomotivom smaragdno zelene boje. Oko njih su prolazili ljudi sa djecom starijom od Ivane. Neki su govorili kako će zakasniti.
Ivana se tek sada sjeti da je njena majka ostala stajati pred ulazom u zgradu kolodvora. Kako se prije toga nije sjetila? Njena majka se sada vjerojatno brine gdje je ona.
„Luka, moje mama je ostala stajati pred ulazom na kolodvor.“, reče Ivana zabrinuto, „Moram ići javiti joj se da sam pred vlakom!“
„Ma ne brini se. Roditeljima je dužnost ostaviti dijete koje će tek krenuti u Holdar pred kolodvorom.“
„A zašto?“, upita Ivana i stane u red za ulaz u vagon.
„Zato što je to prvi izazov koji moraju proći, naći ulaz na peron 25. A ako ga ne prođu ne mogu se smatrati dostojnim da idu u Holdar. Zato i postoje druge škole u Hrvatskoj, ali nisu poznate.“
„A kako ti znaš za sve to?“
„Ja sam na drugoj godini. I već sam to prošao.“
„A kako si ti našao ulaz?“
Ivana se napokon nađe na ulazu u vagon i tako se uzbudi da zaboravi da mota ući unutra. Na svu sreću Luka ju pogurne i ona shvati da zadržava red.
Post je objavljen 28.08.2007. u 13:38 sati.