Marketing
ajmo dalje ...
no.145
Danas sam se probudila u pola jedanaest i tek sam onda postala svjesna svrdala i bušilica koje su radile punom parom.
Fakat sam bila pospana.
Sanjala sam pregenijalan san koji se pretvorio u noćnu moru.
Gledala sam jučer Lost i jedva sam držala oči otvorene, ali epizoda je bila prejaka. Bilo mi je vruče unatoč otvorenom prozoru i neprisutnosti pokrivala.
Ali trenutno nas je svih šest plus dvije mačke u istoj sobi i grozno je. Postaneš svjestan činjenice kako trošiš zrak. Onda svi pozaspu a ti imaš osječaj krivnje što teve jo uvijek radi iako je prošlo jedan u noći.
U mojoj sobi je trenutno skladište radničkog pribora. Imaju tonu alata koji im se ne isplati vucarati sa sobom svaki puta kad odlaze. Koferi sa bušilicama, kablovi, žice, cigle, kante, švasalica, letve, opet koferi, pijuci, lopate, čovjek bi rekao da grade zgradu novu.
Danas dok sam spavala razvalili su kuhinju. Cijevi iz kuhinje u nekoj su bizarnoj vezi sa ovima iz kupaone i naši radnici su odlučili ih razvesti. Zato su odvalili cijeli zid. A nisam se ni pošteno oprostila od pločica. Nisam uopće. Još sam jučer kad su otišli brisala talog crvenkaste prašine sa njih. Zbogom male moje četvrtaste prijateljice.
Eto, stupanj ludosti je na razini da se opraštam sa kuhinjskim pločicama.
Nema plina.
U jednom trenu danas nije bilo ni struje.
Bez vode.
Bez struje.
Bez plina.
Pozavidila sam u tom trenu generacijama i generacijama koje su odrasle i živjele uz sviječu i bistri izvor.
Muškarce u poljima, žene na potocima kako peru rublje, navečer vezu i šiju sjedeći okolo vatre.
Djeca gigolje ispod stola, igraju se lutkicama od krpica. Momci i djevojke negdje vani pod stablima, pod mjesečinom.
Radilo se, bilo je teškoo istina. Ali znali su što rade i kako žive.
Ja sjedim usred sobe na petom katu, sve blagodati modernog života u jednom trenu nestanu i ja ne znam kaj dalje.
Moja dreamhouse je još uvijek ona u kojoj je živio Rob Roy. Ona kamena uz jezero.
Mahovina izgleda tako romantično u tom filmu.
MOJ STANČIĆ
Klik na gornji link označen simpatično sa 'moj stančić' otkriva stvarno stanje mojeg duševnog stanja.
Sve je jasno.
I tako već tjedan a izgleda i ovaj.
Idem si na živce kaj toliko prigovaram jer koliko ljudi ima cijelo kučanstvo u jednoj sobici. Koji nemaju vode i struje ni plina ni ničega.
Kojima je ova moja životna katastrofa svakodnevnica.
I na to se nadovezuju bolesni, ranjeni, gladni, beskučnici.
Svi žive, a ja kukam.
Dobro,kukaju i oni vjerojatno ali imaju razloga.
Lakše mi je kad se iskukam ali kad razmislim o tome činu onda se počnem loše osječati. Skroz.
Vezano uz to jučer je bila prejaka epizoda LOSTA.
Glavnu priču nosio je Hurley.
Kako sam se prepoznala u tome da me postalo strah.
Moram li ja kod psihijatra? Pa ne bi bilo loše u svakom slučaju.
Imam li ja svojeg frenda u ogrtaču i u šlapama koji trči naokolo.
Koji me uvjerava da je sve ovo super.
Mislim da imam.
Kad je doktor pokazao Hurleyu onu fotografiju sledila sam se.
Jer očigledno i ja imam jednu takvu.
Post je objavljen 28.08.2007. u 15:31 sati.