Ovo je za moju seku Vranu...
Trenutak
Trcala je.....
Lice joj je prekrila crvena,bujna kosa,zabacila ju je unatrag i krenula dalje.
Ubrzala je korak..jos samo malo...samo malo....
zeljela je vristati od uzbudjenja..no nije.
Kao i uvijek....
Njena krila se naglo otvorivše...i ona uzleti.
Vine se prema beskrajnim visinama.
Neistraženim prostranstvima...
Tiho zajeca od proloma emocija u njoj...no nastavi dalje.
Lebdjela je na južnim vjetrovima,crnih krila raširenih do krajnjih granica izdržljivosti....
Teškog srca zaleprša...samo jedan tren...trenutak..
no dovoljno da počne lagano padati prema tlu..
U hipu se ispravi i osjeti dodir visoke trave na svom licu...lebdjela je samo par metara od tla...
i opet se uzigne..
oprezno....sigurnije u sebe..
toliko puta je vec upala u duboke ponore...
no isto toliko puta se uzigla jos vise nego bi bilo tko očekivao..
učila je...napokon....vrijeme i iskustvo donose plodove u kojima može uživati..ne udara vise o onaj nevidljivi zid,prepreku i najvrsnijima..
Naučila je i ona nešto..
i s ponosom opet leti nebeskim prostranstvima...
na svojim crnim krilima...ponesena svim poznatim vjetrovima i olujama...
Post je objavljen 28.08.2007. u 12:33 sati.