Marketing
"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati"
Listam "Trening za umiranje",biografiju Hladnog piva,čisto iz dosade...prekidam na polovici,postaje dosadna,sve što me trebalo vratiti u prošlost bilo je na početku...slike mojih sjećanja su nestale...
Naime,povezanost početaka HP-a,djetinjstva nekih bivših i sadašnjih članova i mene,mog djetinjstva su slike dvaju kvartova.Svi smo nekako počeli ondje,isprepleteno srećom i tugom ali nikad zaboravljeno...Oni su "nastali" kod raspela,"granice" Gajnica i Stenjevca a moj identitet je izgrađen kojih 200 metara dalje.
Čitate knjigu i zbunjuje vas činjenica da vam se slike svih spominjanih mjesta neprestano vrte u glavi i da su i neke vaše nepodopštine povezane s njima.Istina,razlika njihovog tinejdžerstva i mog dolaska na svijet i jedan stančić u Stenjevcu je kojih 12 godina ( ne držite me za riječ),al ta mjesta se nisu promjenila.Možda su neka imena promjenjena ali to ni nije važno.Jedino je važan taj osjećaj u kojem ste malim djelom povezani uz cijelu tu spiku.
I ta Miletova škola stranih jezika uz koju je i preživio taj početak...i ja sam još dan danas u njoj.istina,Miletova vika i savršen njemački se više ne čuju iz susjedne prostorije (sad od glazbe živi
) ali to mjesto još postoji nakon svih ovih godina.Jbga,bez patnje nema sućuti
...
Moj život povezan uz sve ovo...ta tri kvarta (svi spomenuti u knjizi) zapadnog dijela lipog nam grada...Sa Svetog Duha gdje sam jedva preživjela donesena sam u Bolničku,carsku ulicu mog kvarta.Mama je živjela ovdje još od faksa,kad je došla u Zg.Ali,tata iako su bili u braku,odbijao je doć živjet tu jer se nije mogao odvojit od moje bake(al redovito je dolazio).Nikad to nisam shvaćala,ne shvaćam to ni dan danas...al uvijek su punice krive pa...
Unatoč tome,imala sam lijepo djetinjstvo,parkić do zgrade,hrpu klinaca iz susjednih zgrada,ljeta s oba roditelja...onda se ujak odlučio doselit tu iz Njemačke pa smo stara i ja otišle u Podsused starom i baki.Tamo su me upisali u (najljepši) vrtić u kojem je sve zapravo ostalo.Moj najljepši dio djetinjstva koji se nikada neće promjeniti.Odnos između stare i bake se pogoršao,a pošto je stari više bio uz majku nego uz mamu (kako bi frend rekao-VELIKA GREŠKA! ) sve je otišlo...k vragu...pa i taj moj kasni upis u šk,sa 7 i pol...1.razred sam upisala u Podsusedu i sjećam je se kao najgore god.u mom životu.Dijete koje nije sretno a premalo je da nešto poduzme.Stara je odlučila otići nakon svega i našla je stančić u Gajnicama do nebodera.Taj kvart nikad nisam voljela,pa zahvaljujem nebesima što je našla novi,i to opet u Stenjevcu al s najljepše moguće strane (Putine su uvijek bile mjesto gdje bi ostala da sam mogla birati).Tu sam došla u 2.raz.,u školu na čijem sam se igralištu uvijek igrala ko klinka.Sve mi je tada bilo čudno.Bilo je to napokon mirnije vrijeme,vrijeme moje velike samostalnosti.Bila sam najstarija u razredu ali nije to ono što me tada činilo zrelijom od drugih,već ono što sam prošla.I onda je našla stan s druge strane kvarta,preko pruge,ovaj put ga je kupila (još sam danas uvjerena da je to zbog ove proklete gimnazije koja mi je doslovce preblizu.ko da je znala da će me uspjeti nagovoriti).Tu sam se osjećala najusamljenije nego ikad.Kvart pun mladih parova s klincima (još je i dan danas takav:D) al srećom,da nema jedne kuće tu u blizini (znat će ona na kog mislim) ne znam kako bi preživjela ovdje.danas sam još uvijek tu,nedostaju mi svi oni klinci s druge strane,ona ogromna livada,al jbga,već sam "velika" (sad će se neki smijat jer će odmah zabrijat da sam na visinu pomislila) i dovoljna mi je moja soba i neke osobe u blizini bez kojih ponekad ne mogu.(Još se uvijek tješim da ću s 18 odletit nekamo
,brzo će to,jel Mirko?!
).Prošla sam kroz 3 susjedna kvarta i ponovno sam ovdje,iako sam tu promjenila 3 boravišta (koja grozna riječ).Meni je bitno da se nisam previše udaljila,kao i nekima iz HP-a koji su rekli da bi zauvijek ostali na ovim prostorima,jer zapad je zapad...
Starci su još tu,na istim mjestima,jedva da se pozdrave al meni je savršeno,upravo zato što je stari uvijek tu kad ga trebam,još se brine...zaboravila sam sve loše,preživjela sam unatoč nekim mojim sranjima poslije ružnih stanja,ima posljedica al trudim se da ostanu negdje iza s mojim odrastanjem.Kao i sva patnja u koju sam se zaplela kao dijete...
Priča je ispričana,možda zbog Malog princa,možda što sam ovo još prije napisala pa nisam imala hrabrosti proživjeti ponovno to...
"Čovjek se odonda do danas nije mnogo promjenio,što mu je danas,možda više nego prije,potrebno da se vraća na vlastiti izvor,u daleko i davno djetinjstvo,u kojemu je mala,radoznala i začuđena dječja duša otrkivala svijet i bila najbliža sebi i životu..."
Mali princ
Post je objavljen 27.08.2007. u 02:24 sati.