sound
&vision
hgu@hgu.hr
Slavko Nedić
Glazba je dio čovjeka. Ona naprosto izvire iz njega, utječe na njegovo raspoloženje ili je odraz tog raspoloženja. Glazba prati čovjeka u svakom trenutku, od rođenja do smrti; u radosti, veselju, tuzi, žalosti, boli - ona čovjeka upotpunjava. Zato možda mnogi znaju reći da su posebno sretni oni koji svoje osjećaju mogu i umiju izraziti glazbom. U životu kršćanina glazba također zauzima važno mjesto. U prvoj Crkvi glazba je imala veliku ulogu u liturgijskom životu zajednice. Prvi pisani poganski izvještaj o kršćanima Plinija Mlađeg govori za kršćane da su se skupljali prije izlaska sunca i pjevali Kristu kao Bogu, što ističe dvije bitne činjenice prvih kršćana - Krista su smatrali svojim Bogom i puni radosti su pjevali . Apostol Pavao također govori o pjevanju i potiče svoju subraću: "Pjevajte Gospodinu u svome srcu i slavite Ga!" (Ef 5,19). Polazeći od potvrđenog stajališta Historia est magistra vitae, serijal o popularnoj duhovnoj glazbi u Hrvatskoj počinje kratkim povijesnim prikazom razvoja crkvene glazbe do današnjih dana, ističući kako "...prava tradicija nije svjedok završene prošlosti, ona je živa snaga koja pokreće i poučava sadašnjost." (1*). Jer, Crkva nije, niti bi smjela biti, antikvarijat i muzej starih oblika, nego Duhom prožeta, živa zajednica vjernika, koja crpeći snagu iz bogate tradicije, koristeći se suvremenim oblicima, pronalazi svoj put k Bogu. Crkvena glazba, općenito, ona je glazba koju kršćani izvode na svojim liturgijskim (misa, različiti obredi) i neliturgijskim susretima. Prema enciklici pape Pia XII. Musicae sacrae disciplina, crkvena glazba se dijeli na liturgijsku ili svetu glazbu i duhovnu ili religioznu glazbu.
"Liturgijska ili sveta glazba je ona glazba koja je stvorena za vršenje bogoslužja i koju resi svetost i pravilnost oblika". (2*)
"Pod imenom sveta glazba podrazumjeva se: gregorijansko pjevanje, stara i nova sveta polifonija sa svojim raznim vrstama, sveta glazba za orgulje i druga dozvoljena glazbala, sveto pučko pjevanje, bilo liturgijsko, bilo uopće vjersko." (3*) Prema autoru članka, crkvena se glazba dijeli na: koralno pjevanje, klasična polifonija, moderna polifonija, pučko pjevanje, instrumentalna glazba i moderna "popularna" duhovna glazba raznih oblika. Bogoslužja prvih kršćana bila su prepuna pjesme. Za njih je glazba i pjevanje bilo zanosnije uzdizanje Bogu. Pjesma im je bila zajednička molitva koja se jednodušno i jednoglasno orila iz svih srdaca, kao što su svi u Bogu bili jedno. Ipak, u raznim su se krajevima pjevanje i liturgija odvijali različito, jer ispočetka nisu postojali napisani obrasci, nego je obred improviziran, a i sama je liturgija prihvaćala mnoge elemente postojeće kulturne baštine. Tako se razvija rimska, mozarapska, ambrozijanska i druge liturgije. Svaka je od njih, dakako, imala i svoj posebni glazbeni izraz. Nakon Milanskog edikta 313. godine, Crkva izlazi iz katakombi i njezini obredi postaju svečaniji. Otvaraju se posebne škole u kojima se uči crkveno pjevanje. Te su škole nazivane Scholae cantorum, a prvu takvu školu je osnovao papa Silvester (314. - 336.). Tradicionalno crkveno pjevanje korigirao je i modificirao papa Grgur Veliki, pa je po njemu i nazvano 'gregorijansko pjevanje'. Uz taj se naziv upotrebljavaju i nazivi rimski pjev, koralno pjevanje, gregorijanski koral i dr. Rimska liturgija i njezin način pjevanja počinju se auriti i izvan Rima, prvo u Englesku i Francusku, a zatim i dalje. Tako koral postaje jedan od najva~Ůijih elemenata glazbene baaWine Zapada. Pjevalo se po vlastitom nadahnu, jer nije bilo crtovlja u koje bi se note točno zapisivale. U XI. st. monah Gvido Aretinski zapisuje neume u četiri crte, označavajući tako visinu glasova. Gvido je ujedno i začetnik polifonije, a što je značilo velik napredak za glazbu uopće pa tako i crkvenu. Na Tridentskom saboru, nakon niza rasprava, polifonija (koja je bila već ustaljena praksa u mnogim crkvama) biva službeno prihvaćena te, uz koral, postaje dio crkvene baštine. Nakon Reformacije, sve se više širi pučko crkveno pjevanje, a u slavlje liturgije se polako počinju uvoditi, uz orgulje, i ostali instrumenti. Kao razlog uvođenja instrumenata navodi se rimski pjev, koralno pjevanje, gregorijanski koral i dr. Rimska liturgija i njezin način pjevanja počinju se širiti i izvan Rima, prvo u Englesku i Francusku, a zatim i dalje. Tako koral postaje jedan od najvažnijih elemenata glazbene baštine Zapada. Pjevalo se po vlastitom nadahnuću, jer nije bilo crtovlja u koje bi se note točno zapisivale. U XI. st. monah Gvido Aretinski zapisuje neume u četiri crte, označavajući tako visinu glasova. Gvido je ujedno i začetnik polifonije, što je značilo velik napredak za glazbu uopće pa tako i crkvenu. Na Tridentskom saboru, nakon niza rasprava, polifonija (koja je bila već ustaljena praksa u mnogim crkvama) biva službeno prihvaćena te, uz koral, postaje dio crkvene bašine. Nakon Reformacije, sve se više širi pučko crkveno pjevanje, a u slavlje liturgije se polako počinju uvoditi, uz orgulje, i ostali instrumenti. Kao razlog uvođenju instrumenata, navodi se da je: "svrha mogla biti dvojaka: ili da instrumenti pojačaju ljudske glasove, ili da dopune manjkave glasove, osobito manjih kapela (zborova), posebno kod većih svečanosti koje su bile vani". (4*) S razvojem opere, svjetovni duh sve više počinje ulaziti u Crkvu, te se napuštaju stare crkvene ljestvice. Bilo je mnogo nastojanja da se crkvena glazba oslobodi upliva svjetovno - scenske glazbe, čemu su podlijegali i najveći glazbenici, poput Mozarta, Haydna i Beethovena. Oni, pridodamo li i J.S. Bacha, čine nezaobilazne velikane duhovne glazbe, koja je ipak bila više koncertnog nego liturgijskog duha.
U prošlom se stoljeću javlja poseban pokret za pročišćenje crkvene glazbe od glazbe koncertnog i svjetovnog duha. Pokret, nazvan Cecilijanskim, uzeo je velikog maha po cijeloj Evropi pa tako i u Hrvatskoj. Glavni cilj Cecilijanskog pokreta bio je povratak korijenima (gregorijanskom koralu) te obnova i pročišćenje crkvene glazbe od sve većeg upliva svjetovnih elemenata. Veliki je pristaša pokreta bio papa Pio X. koji 1903. godine izdaje moto proprio Tra le sollecitudini, koji postaje "juridički kodeks svete glazbe", obvezatan za čitavu Crkvu a prožet strogim rječnikom naredbi i zabrana. Potvrđuje uvođenje gregorijanskog korala, za kojeg kaže da je "u skladu s poviješću, umjetnošću i dostojanstvom liturgijskog kulta". (5*) Papa uz koral, kojeg smatra "najcrkvenijom" vrstom glazbe, govori o polifoniji te o suvremenim oblicima crkvene glazbe za koje kaže da se moraju odlikovati "svetošću, ljepotom oblika i općenitošću". (6*) Taj papin dokument predstavlja "početak obnove ckvene glazbe u njezinu dekadentnom stanju s početka našeg stoljeća". Papa Pio XI. 1928. godine izdaje apostolsku konstituciju Divini cultus u kojoj govori o uzvišenosti svete glazbe i nekim novonastalim problemima. Papa Pio XII. u enciklici Musicae sacrae disciplina, objavljenoj 1955. godine, zalaže se da glazba koja se izvodi u liturgijskim činima mora biti na umjetničkoj visini. To su tri najvažnija crkvena dokumenta ovog stoljeća o svetoj glazbi. Oni su bili temelj Drugom vatikanskom kocilu za govor o crkvenoj glazbi. Konstitucija Sacrosanctum concilium o svetom bogoslužju u glavi VI. govori o svetoj glazbi, ali ne donosi nikakvih izravnih novosti nego uglavnom potvrdu načela danih u spomenutim papinskim dokumentima. "Konstitucija spaja glazbu i riječ jer glazba u liturgiji ne može biti autonomna umjetnost, već organski vezana uz riječ koju i posreduje." (7*) U broju 116., kaže se: "Gregorijansko pjevanje je vlastita osobina rimskog bogoslužja. Ostale vrste crkvene glazbe, osobito pak višeglasje, mogu se sasvim slobodno upotrebljavati za vrijeme službe božje, pod uvjetom da su u skladu s duhom bogoslužnog čina." (8*) Konstitucija ističe pjevanje kao glavno i primarno, a glazbala samo kao pratnju i pomoć pjevačima. U broju 118. potiče se gajenje i čuvanje pučkog pjevanja. Sveti zbor obreda izdao je 5. ožujka 1967. godine uputu o glazbi u svetom bogoslužju Musicam sacram. Instrukcija ima devet poglavlja, a govori o općim načelima, sudionicima liturgijskog obreda, o pjevanju u misi, u božanskom časoslovu, kod podjela sakramenata i u drugim obredima, te o jeziku i prevođenju napjeva na narodni jezik, o osnivanju odbora za promicanje svete glazbe. Uputa "ne sadrži sve zakone o svetoj glazbi, nego samo donosi glavne propise koji izgledaju da su sada najpotrebniji." (9*)
Sveti zbor za bogoslužje izdao je 1970. godine novu uputu za ispravnu primjenu konstitucije o svetoj liturgiji. Uputa je izdana u povodu tzv. misa mladih, koje su nastale pod utjecajem novih glazbenih oblika blues, beat i rock'n rolla. U Hrvatskoj je 1973. godine Odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije izdao Smjernice o glazbi u bogoslužju. Razlog je "uvođenje novih duhovnih pjesama i nedozvoljenih glazbala". (10*) O toj temi više u sljedećem broju Statusa.
Glazbala u crkvenoj glazbi
U prvim stoljećima kršćanstva, pjevanje je bilo isključivo vokalno - a capella. Glazbala nisu puštana u liturgiju iz dva razloga: jedan su moguće asocijacije na židovske i poganske kultne obrede, a drugi je praktične naravi - obredi su, naime, obavljani tajno i nije bilo uputno dizati preveliku buku, kako ne bi bili otkriveni. Nakon Milanskog edikta 313. godine, nastavlja se s istom praksom, jer je koral - koji je bio najveće blago crkvene glazbe - bio isključivo vokalan.
Orgulje su jedno od prvih glazbala koja se počinju upotrebljavati u crkvi. Postojale su dvije vrste orgulja: veće, tzv. stativ, koje su bile postavljene po kazalištima, i manje, nazvane portativ, koje su se koristile po sajmovima, vašarima i sličnim skupovima. Zbog takve primjene, orgulje su morale dosta dugo čekati ulazak u crkvu. Prve se orgulje spominju još u II. st. prije Krista, a prvi se put pojavljuju u crkvi 757. godine. Postavio ih je Pipin Mali u Crkvi Sv. Kornelija u Compiegneu, no tek u IX. st. nalazimo prve izvještaje o upotrebi orgulja u bogoslužju. Razvojem polifonije, posebice u XV. i XVI. st., glazbala se počinju sve više koristiti. Premda je glazba bila izrazito vokalnog tipa, glazbala se koriste kao pojačanje glasovima, pogotovu na većim svečanostima na otvorenom. Koristili su se gudači, duhači i prenosive orgulje. U sredini XVI. st. već postoje crkvene skladbe s posebnom instrumentalnom pratnjom. Orgulje više nemaju podređenu ulogu popunjavanja praznine pojedinih dijelova pjevanja ili manjkavosti pjevača, nego postaju sastavni dio liturgijskog obreda. Orgulje kao instrument doživljavaju renesansu. Usavršavaju se njihove zvukovne i tehničke mogućnosti, postaju "kraljicom instrumenata" te izazov i inspiracija mnogim skladateljima. "Da su osim orgulja u srednjem vijeku bili u uporabi i drugi instrumenti, to je izvan svake dvojbe. No, o kakvoj instrumentalnog glazbi, koja bi samostalno nastupala, ne može još biti govora." (11*) Uz orgulje, rekosmo, upotrebljavani su puhači i gudači, uglavnom na većim svečanostima i kako bi se dobilo na zvučnosti i djelotvornosti. Zbog prevelikog upliva svjetovnih elemenata, Cecilijanski pokret, potpomognut papom Piom X., nastoji crkvenu glazbu očistiti. U motu propriu Tra le sollecitudini, u poglavlju VI., govori o orguljama i drugim glazbalima: "Premda je čista vokalna glazba prava crkvena glazba, ipak je i pratnja orgulja dopuštena. U osobitim slučajevima mogu se pripustiti i drugi instrumenti, no nikad bez posebne dozvole Ordinarija." (12*) Napominje se da sviranje treba "podupirati" a ne "potiskivati" pjevanje i izričito se zabranjuje upotreba glasovira i drugih bučnih glazbala. Zabranjuje se također da u crkvi svira tzv. banda glazbala (misli se na limene duhače), ali se u procesijama, uz posebnu dozvolu, dopušta.
Papa Pijo XII. u apostolskoj konstituciji Divini cultus, u poglavlju VIII., govori o glazbalima. Hvali i veliča orgulje kao glazbeni instrument Crkve te posebno govori protiv pogrda najnovije glazbe i novog načina građenja orgulja, pri kojem se ispunjavaju zahtjevi novih glazbenih oblika. U enciklici Musicae sacrae disciplina, papa Pijo XII. u poglavljima 28. i 29. govori o glazbalima te ističe da "ima i drugih glazbala koja uspješno mogu postići uzvišeni cilj svete glazbe, ali uz uvjet da nemaju ništa profano, bučno i zveketavo, jer to ne dolikuje svetom obredu i ozbiljnosti mjesta." (13*) Papa posebno spominje glazbala s gudalom "jer ona bilo sama, bilo uz druga glazbala na žice ili uz orgulje, na neizrecivi neki način, izražavaju žalost ili radost duše." (14*) Uputa o glazbi u svetom bogoslužju Musicam sacram u glavi VIII., broj 63., govoreći o glazbalima, ističe: "Sva pak glazbala koja se pripuste u bogoslužje, neka se tako upotrebljavaju da budu u skladu sa zahtjevima svetog čina". (15*) Napominje se da glazbala ne smiju zaglušivati pjevače da se ne bi mogao tekst razumjeti, te da glazbenici budu ne samo glazbeni stručnjaci nego i da poznaju duh liturgije, kako bi je mogli još više veličati. (16*) S pojavom tzv. duhovnih šansona, dolazi do uvođenja novih glazbala specifičnih za izvođenje te vrste glazbe - električne gitare, električne orgulje i bubnjevi. Crkva je prepustila biskupskim konferencijama da same donesu odluku o uvođenju tih glazbala za svoj teritorij, poštujući načela o crkvenoj glazbi, jer svako glazbalo unutar jednog kulturnog izraza može poslužiti svrsi svete glazbe , a ta je "služba božja i posvećivanje vjernika". (17*)
U sljedećem broju "Počeci popularne duhovne glazbe u Hrvatskoj - zanos šezdesetih i sedamdesetih godina". Do tada, sretan Uskrs svima, uz napomenu da na Hrvatskom katoličkom radiju petkom od 20 sati slušate emisiju o hrvatskoj popularnoj duhovnoj glazbi koju uređuje autor kolumne.
Citati
1.A. Mitterhof, Uz teologiju glazbe, Svesci 42, str 25.
2.Pio X, Motu proprio "Tra le sollecitudini", br.2, Vrhbosna 2/1904, str 17 -21.
3.Musicam sacram, 4b, Služba Božja 2/1967, str 155.
4.M. Zjalić, Sveta glazba, naklada autora, Samobor 1925.
5.Pio X, Tra le sollecitudini, br.2.
6.Isto.
7.Uvodna riječ, Sv. Cecilija 4/1983. str. 73.
8.Isto, br.116.
9.MS, br.3.
10.Smjernice o glazbi u bogoslužju, Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br.8, godište LX, 1973, str 254 - 25
11.M. Zjalić, nav. dj. str 29.
12.Pio X, Tra le sollecitudini, br.2.
13.Pio XII, Divini cultus, Sv. C 2/1929, str 49 - 50.
14.Pio XII, Musicae sacrae disciplina, Vjesnik Đakovačke Biskupije, br.5/1956, str 65 - 73.
15.MS, br.63.
16.MS, usp. br.63, 64. i 67.
17. Pio X, TS, br.1.
Prenosimo:Posluh.hr
Post je objavljen 13.09.2007. u 08:00 sati.