Kad crne gvalje mraka pokušavaju ispipati put u našu stvarnost, tko ima hrabrosti otvoriti Tamnu stranu? Tko ima hrabrosti prihvatiti zlo i odbaciti sve što je imao? U cilju više pobjede; u cilju poboljšanja ideala. U cilju razvitka vrste?
Umoran sam... od svih lažljivaca, od svih govana koja mi i dalje kontinuirano pokušavaju zabiti nož u leđa; potkopati ono što je sam i čemu težim... umoran sam. Jako umoran. Ne želim se svađati. Ne želim iz dana u dan voditi bitke, tražiti dokaze, svima pokazivati da sam u pravu. Ne želim.
Ne želim ponavljati stare pogreške i učiti iz njih, ne želim biti mali čovjek. Nula. Stopljen u jednoličnu sivu masu iz koje se nitko ne ističe, iz koje se nitko ne izdvaja; u kojoj nitko neće nikada uspijeti. Ne želim biti progutan tamom, a opet, tako sam lijen da bi išta poduzeo, da bi se pokrenuo, previše je. Boli me glava; mozak mi se raspada... ne mogu pamtiti, pokušavam ali ne mogu. Gubim ljude, riječi, note, oblike... gubim sjećanja!
Sve što ostaje su ožiljci. Jedan do drugog, urezani duboko, duboko, preduboko! Jedan na drugom, tek sraslo tkivo ponovo otvoreno, samo krv, znoj, gnoj i praznina u koju propadam, preklinjući da jednoga dana konačno naletim na dno, razbijem snove na staklenom podu i iskrvarim kao sjenka prošlosti dalje u prazninu...
Brišem prošlost; sjenu po sjenu, sliku po sliku, lice po lice... nestaje sve. Ostaje samo tišina i imaginarna točka u mraku u koju zurim. Ostaje samo udaljeno sjećanje prizvuka zvona neke davno srušene crkve, nekog tuđeg veselja, nečijih drugih snova...
I na kraju sve prelazi u maglu, nedefiniranu smjesu mraka koja se ljigavim pokretima polako giba prema kutiji s poklopcem koji se zatvara, usisavajući sve, kradući nijanse i tonove, ostavljajući me potpuno ogoljelog u mraku koji sam stvaram...
Post je objavljen 27.08.2007. u 14:51 sati.