„...
Zalud je svijet raznolik. Sve staze
Po ucrtanom već smjeru prolaze.“
J.L.Borges
Zmija
Nedugo nakon što sam shvatila da su gotovo svim ljudima koje poznajem dodijeljene uloge i zacrtani putovi, sjedeći uz rub bazena i osluškujući razgovor mojih kolegica na terasi madridskog hostela shvatila sam da zasigurno postoji i uloga za mene. Ne, ja nisam imala potrebu razgovarati o svojim željama i planovima koje niti nemam, jer ono što jedino i oduvijek znam jest da bih htjela puno raditi i biti na miru sa samom sobom.
Upravo u tom trenutku spazila sam zmiju kako vijuga uz rđavu ogradu oko bazena, veliku zmiju prekrivenu srebrnim ljuskama u obliku slova o koje se reflektirala svijetlost poslijepodnevnog sunca ocrtavajući naše odraze u njenom zavojitom tijelu kao u nekakvom cirkuskom ogledalu. Polako vijugajući, sa svakom našom pričom bivala je dužom i dužom, ona je upijala, odnosno hranila se svakom mišlju i idejom, svakom novom rečenicom koja je izniknula među ljudima na toj terasi; to je bila zmija spisateljica, zmija bez zlih namjera, bez trunke otrova, samo ona koja promatra i raste sa svakim novim opažajem, dok potpuno ne obgrli prostor u kojem se nalazi.
Osluškujući ljude oko sebe i prebacujući pritom sve izrečeno u formu upravnog govora zadovoljno sam ustanovila da mi ta zmija može biti vrijedan saveznik u stvaralačkom pozivu, samo ako se oduprem svojim najvećim manama- lijenosti i nediscipliniranosti. Koliko je rečenica protrčalo i propuzalo kroz moju glavu a niti jednu od njih nisam zabilježila misleći kako ću već lako prionuti na posao kroz „par dana“, no nakon tih „par dana“ rečenice bi se rasplinule u mojoj glavi poput mjehurića sapunice!
Zmija spisateljica mi je potvrdila ono što oduvijek znam- da bi trebala što više pisati, da u toj aktivnosti leži ključ mog zadovoljstva i unutarnjeg ispunjenja. Kako u sebi kumuliram hrpu negativne, autodestruktivne energije, zaključila sam da bi za mene samu najzdravije rješenje bilo da tu strašnu, razarajuću energiju preusmjerim na stvaranje riječi, rečenica, a ponekad, ako mi pođe za rukom, i pravih tekstova...
Pantera
Nekoliko tjedana nakon povratka iz Madrida, čitajući poeziju J.L.Borgesa poistovjetila sam se sa panterom iz istoimene pjesme; riječ je o panteri koja „jednoličnim hodom šeće među šipkama snažnim zatvorena“... Sjetila sam se da je i Rilke napisao sličnu pjesmu koja se spominje u filmu o autistima (glavni glumac De Niro). Što se obje pjesme tiče, paralela s autizmom može biti opravdana, no ja se, a ne smatram se autističnom, isto tako pronalazim u njenim stihovima. Osjećam se kao da se vrtim i prolazim uvijek istim putem iako za razliku od pantere ja tek mogu naslutiti da postoji nešto drugo, nešto više, no tu su uvijek te snažne šipke koje me sputavaju, a čini se i da moj slijepi nagon odolijeva. Da li te šipke predstavljaju moj strah od života, uskogrudnost, sebičnost ili lijenost? Možda svaka šipka predstavlja nešto drugo, neku drugu slabost ili manu zbog koje ću se uvijek osjećati sputano i u nemogućnosti da se ostvarim, da poput pantere bjesomučno kružim po svojem kavezu. Ustvari, bolje je da se zapitam da li sam ja pantera ili nedjeljivi zbroj pantere i njezina kaveza? Kavez, zatvor, carcer, između ostalog predstavlja geomantijsku figuru koja simbolizira potrebu za razbijanjem ljusaka koje nas omeđuju i pravim unutarnjim oslobođenjem, a pri tome insinuacija na to da smo ništa drugo doli kokoši kada se bavimo geomantijom može samo potpomoći proces...
Barska mušica
Toliko potraćenih večeri i ispijenih piva, rakije, vina i štok-kole, rum-kole, votka-kole, jegera, pelinkovca, toliko ispijenih i natopljenih priča i šaljivih doskočica, toliko potraćenih večeri a mogli smo za to vrijeme spavati u svojim domovima kako bi se probudili u rano jutro i krenuli spašavati svijet, priključili se doktorima bez granica, misionarima u Africi, novinarima u Iraku, alpinisticama na Tibetu, bankarima za siromašne u Indiji, veterinarima bez granica u Nepalu ili Indoneziji, a u međuvremenu smo mogli rađati djecu, brinuti se za naše bliske stare i nemoćne, razgovarati s roditeljima, a usput pročitati knjigu, naučiti nešto novo, skuhati, počistiti i peglati, no mi smo umjesto toga zasjeli za šank, besciljno vrludali praznih pogleda i povremeno punih čaša, sa smiješkom na ispranim licima na kojima se počinju nazirati tragovi starenja, a kada ostarimo zasigurno će nam biti žao što se nismo više trudili, što se nismo barem više rolali po Jarunu, vozili biciklu po rtu Kamenjak, što nismo više kampirali po otocima, što nismo obišli više mjesta u rano jutro, o kako ćemo žaliti za ranim jutrima kojih je bilo toliko malo, za ranim jutrima kada ne morate na posao pa ste ih prespavali jer ste noć prije u nekakvoj mračnoj točionici alkohola ostavili hrpetinu novaca, kovanica i papira, a možda se i zadužili, a možda i nekome razbili nos ili poljubili tuđu djevojku pa je vama razbijen nos, a možda, možda se i ne sjećate protekle večeri, već vam samo prazan novčanik i grandiozna glavobolja govore sami za sebe, no tko zna, možda ali samo možda ćete jednog dana izgubiti znatan dio svojstava normalnih, prisebnih ljudi pa vas neće biti briga za jutra koja ste propustili, za novac koji ste potrošili, za isprazne i malo manje isprazne priče kojih ste bili dio, za zanimljive no i bezobrazne ljude koje ste upoznali za šankom, dok su Afrika i Nepal uvijek bili tako daleko, možda vas neće biti briga za djecu koju nemate, za dosadne i nikada sasvim zadovoljne roditelje, za knjige i novostečena znanja, možda se i ne volite rolati a biciklu izbjegavate jer nemate pohvalan osjećaj za ravnotežu, no možda imate onaj dobri, stari, varljivi osjećaj da će narednog dana biti sve u redu jer se tog trenutka jako dobro zabavljate i znate da ništa, ama baš ništa u toj cijeloj priči nije potraćeno jer kada objektivno sagledamo činjenično stanje i preispitamo svoje vrijednosti a na stranu stavimo lamentiranje o smislu smisla, ne preostaje nam nego da se negativnim i pozitivnim tonom istodobno kritički upitamo- „što je život nego zajebancija?“
Post je objavljen 27.08.2007. u 12:31 sati.