Stišavam osjet.
Već dugo nisu padale kiše.
Onakve, tople i memljive.
S onu stranu sna.
Na nevidljivim stazama
vječnosti.
Otkrivam nedefiniranost
u potrebi da postoji
vječna ljubav.
Tek hrana, koja i tako
gubi smisao kada se proguta.
Energija je nepovratno
nestala u žaru.
Nisam umorila tijelo,
tek dotakoh dušu.
Dalje ne ide.
Strah je najbolji
obrambeni mehanizam.
I osame
mjesečevih noći.
Već dugo nisu padale
onakve kiše.
Da li će poteći suza ?
U zagrljaju sna, mirujem.
Tako najbolje trajem.
Post je objavljen 26.08.2007. u 23:54 sati.