Marketing
Mrlja na jastuku
U 4 ujutro vratila sam se iz grada... Izvalila sam se u krevet, bez imalo snage za išta drugo, samo sam nekako uspjela sa sebe skinuti odjeću... ništa drugo, nisam ni na wc otišla, niti skinula šminku... Samo sam legla i gušila se u grču...
Samo sam ležala, nisam čak niti žmirila, vrijeme je pored mene puzalo, doslovce su se minute odužile katastrofalno... a iznutra sam osjetila kako mi srce krvari...
Ponovno sam si to učinila, ponovno sam si dopustila da me drugi zgaze... da me slomi kao granćicu. A ja mislila kako sam konačno postala snažna osoba. Malo je nedostajalo... samo da nisam popustila. I sada zbog sebe same, zbog svoje greške koju sam učinila opet, ona bolna nedjelja se vratila. 
Cijeli sam dan u pidžami, iz kreveta sam se ustala samo da bih nešto pojela, ali jelo mi je trenutno nešto to ne mogu podnijeti. Dvije, tri vilice tjestenine su činile tako teške zalogaje, ja sam se gušila... TV je upaljen, ali ja nemam pojma što je ne njemu.. Jedino sam sada uspjela stati na noge i napisati ovaj post. Ipak, ovo na neki način pomaže...
Zaista me boli, pucam iznutra i misli su mi koma, ali jedino što mi je drago u ovom mom stanju je to što nema suza.. Zapravo, očito jesam pustila koju suzu, jer maskara s očiju mi je nestala, ali je zato ostavila trag na jastuku, jednu lijepu, crnu fleku, nacinjenu od kapljica mojih suzica... No, hoću reći, drago mi je što nisam uplakana cijeli dan, što nema suza u mom oku sada, ja osjećam bol, ali suze ne idu... istina je da one ponekad lijeće dušu, da pomažu da bol brže nestane, ali ovako kao da mi ipak dolazi do glave da sam možda ipak jača nego prije, ovoga će puta brže sve proći... Nadam se.. 
Istovremeno se i prezirem i bojim.. Bojim se da sam se uvalila u situaciju u kojoj ne mogu racionalno donositi neke odluke, u kojoj ne mogu pronaći sebe i konačno reći NE! sama sebi. Bojim se da... da sam u tom začaranom krugu iz kojega se neću moći lako izvući. Mi se stalno vrtimo u krug, i to već traje i traje. Pa da ja nisam mogla već skužiti da takva situacija nema smisla, nema nikakav cilj?? Pa ja sam onda stvarno glupača kakve nema. Sama sam se uvjerila da sam djevojka kojoj se uvijek posljednjoj vraća... Kada nema nikoga drugoga tu, u bilo koje doba dana ja sam ovdje za njega, uvijek izdvojim svoje vrijeme za njega. I stalno sam si govorila da je to OK, jer mi je svejedno, da si neću dozovliti da mu se približim osjećajima, da me više neće pogoditi njegove igre, da sam postala otporna... Ali ja sam popustila, ipak nisam ostala dosljedna sebi i svom stavu. Bojim se da neću moći naći izlaz tako lako... još uvijek zna pobuditi moju slabu točku. Ali ja to moram, MORAM! Jer i sama vidim da radi budalu od mene, da sam njegova igračka kojoj se doduše rado vraća, ali koju vrlo brzo zamijeni nekom drugom, novom... i kada novu igračku izgubi vrati se k meni, ja ga uvijek utješim, uz mene se ne osjeća samim. No, onda opet pronađe novu, a mene stavi postrani i onda se opet vrati... i tako u krug. Možda sada shvaćate približno moju situaciju.
Moram tome stati na kraj, moram s time stati jer više niti ne znam, bojim se razmišljati kakva bi situacija mogla biti idući put. A bila sam jača, i nisam davala da napravi kaos u mojoj glavi... a što se sada dogodilo da me ponovo u srcu presjeklo, ja ne znam... Možda zato jer smo sada zaista puno vremena posvetili jedan drugome i činilo se nekako iskreno.. Jao, ne znam. Sad me opet zaboljelo, neću razmišljati o tome. I to je tako tužno... što samu sebe ubijam u pojam, samu sebe gazim i bacam na dno, umijesto da pokažem zube.
Zbog moje gluposti ponovo ispaštaju srce i duša, i draga mi jastučnica...
Post je objavljen 26.08.2007. u 15:52 sati.