jos se nemrem naviknuti da ujutro kad se probudim nema nikog u stanu i da navecer spavam sama u strahu da me netko gleda i zeli me ubit. Neznam , koliko god sam ih se htjela riješiti sad mi je zao, nemam s kim pricati. Dobro je sto sam prestala pušit....tj. ne pusšim koliko sam prije...zapalim dvije na dan. Ali zato svaku vecer popijem dosta vina. Po cjele dane mi se vrti mtv ili fashion tv. Vaga se još nije ni pomaknula...a ja bi samo da nestane taj broj 5. Ide mi na zivce...
Imam cjeli stan samo za sebe i svoju bolesnu dusu. I mogu se unistavati koliko zelim.Ionako sve novce potrosim na alkohol i robu. Tjedno mi salju tisucu kuna. i uvijek mi ostane...s tim da posudim nekome ako mu treba.
Ugl. sad sjedim na fotelji u dnevnom boravku sa laptopom medu nogama. I razmisljam o DIT I DL (debela i tuzna i debela leptirica). Zovem ih otkako sam se vratila iz bolnice i dl se javila smao dva puta a od DIT ni rijeci.Bile smo poput sestra... isle smo na kave skoro svaki dan, zvale se i pricale po nekoliko sati. Trebali smo ici u beograd sad do jos jedne cure ... koja je btW....BARBIKA...savršena je zenska.... isuse...neznam ali trenutno s eosjecam toliko usamljeno da nemogu uopce doci k sebi... nemam ni ono malo što sam drzala na telefonskoj vezi...samo ja moje salo i uspomene na ono sto se nekada zvalo prijateljstvo. DOslovno ne izlazim iz stana. Pricam sama sa sobom i gledam filmove. I pisem dnevnik u nadi da ce ga netko jednog dana naci i shvatiti sto se dogada u glavi male anoreksicarke...
Mozda ljudi shvate da je to neka vrsta ljubavi prema sebi. Nemoguce za objasniti.
so....inace uvijek se odlucim za neke djete al sad je vrijeme da se kaze ne hrani... ako sam mogla i preko ljeta... mogu i sad. Stan mi je pun ogledala...opterecujem se svojim izgledom namjerno,preuvelicavam se... jer zelim. Ogromna sam...ko slon... jucer sam cistila kucu, i to me na sekundu odvratilo od hrane....tj na tih sat vremena....kojih sma bila gladna. I bila sam sretna jer mi je toliko zeludac bio prazan da sam se podrigivala non stop i to po nekoliko sekundi. I bila sam presretna....ja prazna. ja prekrasna.
Ja,ja,ja,ja,ja i samo ja i moja sebičnost. Tada mi nitko nije bio bitan samo ja...i moj odraz u ogledalu. I molim za dan kad necu morati uvlacit trbuh,jedva cekam taj dan kad cu se moc sjest bez nabora na trbuhu,kad cu moc obuc bilo koje hlace bez muke, i bez da se gledam u ogledalo i okrecem iz svih strana. Kad cu moc obuc i vrecu za smece na sebe i izgledati dobro...kad se prestanem znojit. Savršeno.
jedva cekam...
HVALA VAM LEPTIRICE STO STE MI DALE PODRSKU IDEM VAS KOMENTIRATI....WOLIM WAS
Post je objavljen 26.08.2007. u 13:28 sati.