Marketing
Sladoled
Govorio sam o malim-velikim danima koji se pamte. I danas se prisjetim jedne zgode, vama dok čitate možda banalne, ali ja je se sjećam iako je od tada prošlo 25 godina. Bilo nas je dosta klinaca u naselju i često smo, dok bi igrali nogomet, znali utažili žeđ kod portira jedne banke, koji nam je kroz svoj prozorčić dodavao vodu. Znali smo kod njega, uz prozor, slušati prijenose nogometnih utakmica, a on nas je tako zabavljao svojim smislom za humor da smo se često kočili od smijeha. Jednog ljeta svi su klinci, to tako ide kad jedan nešto ima onda hoće svi, jeli sladoled.
Od 20 klinaca svi ližu kuglicu dvije iz obližnje slastičarnice, samo jedan nije imao sladoled u ruci. Pogađate, taj sam bio ja. Tada nisam ni znao da je sve to gledao portir, koji se, rekao mi je poslije njegov kolega, skoro rasplakao na tu sliku. Njih 19 jede sladoled, a ovaj jadničak s velikim okicama ih gleda kao da je gladno dijete iz Afrike. Portir ode prekoputa u slastičarnicu kupi najveći, onaj slatki kornet i ne znam ni sam koliko kugli. Donio mi je pred svima, i kako su oni mahom svoje pojeli, ja sam uživao, a oni su gledali. Sjećam se tog čovjeka. Umro je, ali u mojim mislima živi. Nije li ta malena crtica, taj maleni ljudski potez ostavio na životu, barem u mojim mislima, jednoga portira, koji je prije svega bio čovjek
Post je objavljen 26.08.2007. u 11:54 sati.