Nakon nekoga izvjesnoga vremena odlučio sam se i ja na novi post.
Sta, kako, gdje i kuda?
Svakako ljudovi moji svakako. Mnogo se stvari promjenilo i kod mene i kod vas. Samo možda za razliku od nekih ja sam još uvijek ostao s vremena na vrijeme jedan neozbiljni dječarac. Dijete kakvoga bi svatko od nas trebao imati u sebi. Jer zaboli nas, "djecu", kada vidimo kako se više namamo s kime "igrati" u našemu velikome "pješčaniku". Taj pješčanik nam postaje sve veći i veći. Ne zato što se on fizički povečava. Nego zato što sve manje ljudi zalazi u njega. Ponekada čak imam osječaj da sam u njemu sam. Osvrnem se oko sebe i nema nikoga. Zar smo toliko potonuli u brige i probleme koji nas muće. Zar smo stvarmno zaboravili na zadovoljstva koja sebi MORAMO priuštiti. Sada sigurno mislite: ma tko je on da nam govori o nečemu. ta zaista pitam se? Tko sam ja?
Trenutno sam samo jedan mladi 20-o godišnjak.
Mnogi od vas su već u dvadesetima imali obitelji jesu li ili nisu oni bili spremni na to. Mnogi od vas su u dvadesetima otišli od roditelja, od kuće, u želji za osamostaljenjem. Ali opet, mnogi od nas nisu. Nisu otišli iz roditeljskoga doma. Nisu našli zaposlenje. Imaju i više od 20, pa čak i po 22 godine. Zašto je tome tako pitam se? Dali se te osobe boje? Ako da, čega se boje? Dali se te ne cijene dovoljno? Ili su jednostavno samo liječine kojima se ništa neda! Upravo ovakvoga potonjega poznajem. I kažem vam, divim se njegovome stavu u životu, toj tvrdoglavoj upornosti da neradi ništa i nikada, osim naravno kada je tome primoran, ali onda i to radi preko kurca. Ali još više se u tome slučaju divim njegovim roditeljima, koji sve to samo mirno prate i dopuštaju takovo njegovo ponoašanje. Upravo ovih potonjih ima dosta u sredini, gradu, iz kojega sam otišao.
Zašto ja ovoliko serem?
Ja sam se odlučio prije godinu dana napraviti nešto u životu. Krenulo mi je nabolje. Našao sam posao odmah po završetku škole. Posao kao konobar u jednome od najpopularnijih gradskih kafića. Odnos s ljudnim je bio odličan. Odnos između mene i šefa je bio odličan, štoviše, ja sam mu se iz dana u dan divio sve više i više. Stekao sam neka nova prijateljstva, izgubio neka stara. Ali najviše što asm izgubio je bilo vrijeme koje sam imao da seigram u svome "pješčaniku". Možda upravo zato sada, iako radim, svo vrijeme izvan posla ostavljam za pješčanik, i s radošču iščekujem dan, dva kada ću otići u posjet ekipi u svoj stari pješčanik.
No da nastavim... Ekipa se stara počela raspadati. Jedan ja prijateljotišao raditi u Zagreb. Jedan je otišao na Bol pa nakon toga u Bjelovar. Ostali smo ja i moj Winettou. No sam on mi nije bio dovoljan. Jednog dana sam donio odluku da dajem otkaz na mjesto konobara u kafiću. Šefu sam rekao da je razlog novi posao kojega sam našao. Pa u jednu ruku i je bilo tako. Ali taj posao sam ja očekivao. Na kraju se ispostavilo da to treba čekati dosta dugo. Nema veze rekoh, odo ja na godišnji.
Ali ljudovi. Meni je samo nako par dana nezaposlenosti, postalo toliko dosadno da sam svisnuo od muke. Nisam više mogao čekati. Prijavio sam se za novi posao. Čekao 4 dana i javila mi se šefica. Dobio sam posao. No taj posao nije u mome gradu. Morao sam lijepo pokupiti svije prnjice i doseliti se ovamo u Split. Daleko od roditeljskoga doma, od manine kuhinje... Suočen sa novom sredinom i novim problemima. Postavio sam si pitanje, kako, kuda, gdje. Ali dosta puta sam si postavio i pitanje ZAŠTO?! Potpisao sam ugovor na četiri godine. Radim u jednoj zaštitarskoj tvrtci. Trenutno još idem na obuku pa dobijam poslove portira, ali jednom kada dobijem licencu, dobijam i svoju likaciju. Barem tako kažu. Plaćom sam zadovoljan, mada može biti i veća jer imam previše slobodnih dana. Ima malu garsonjericu kojom sam također zadovoljan. I pogledao sam oko sebe... rekoh, Pa,dragi moj, to ti je sada to! nemožeš nazad. Sada treba gurati naprijed. Uživati u onome što ti se dalje pruža. A ne živjeti u sječanju na ono što si nekada imao. Ono što zasigurno više nikada nećeš moći imati!!!
Počni živjeti svoj život!!!
Hvala.
Post je objavljen 26.08.2007. u 11:15 sati.