Brzo staviš kamen na spomenik i stojiš svečano,široko otvorenih plavih očiju. U tebi drijema slaba sumnja,ali koja sve više jača. Tvoj otac.
U tvojem sjećanju ja nemam oblika,nemam zaokružene slike. Nisam ništa nego riječ,slika na kamenu,zvuk s tuđih usana. Jer ti me nikad nisi vidio,a ja tebe samo jedanput.
Kako te onda mogu doseći,sine moj,kako te mogu nagovoriti da me čuješ kad je i moj glas samo nepoznat odejk u tvojim ušima? Plačem,sine moj,plačem nad tim životom koji sam ti dao,a koji neću dijeliti s tobom kao što je moj otac dijelio sa mnom.
Jer premda sam ja tebi dao život,ti si meni dao još više. U onom kratkom času što smo ga podijelili,naučio sam mnogo. Naučio sam da ponovno volim svojega oca,da shvatim njegove osjećaje,njegovu sreću,njegove manjkavosti. Jer sve ono što sam ja značio njemu,u onom kratkom trenu ti si značio meni.
Nikada te nisam držao u naručju,niti te stisnuo na svoje srce,a ipak osjećam sve to. Kad si povrijeđen,ja osjećam tvoju bol;kad se žalostiš, ja dijelim tvoje suze,a kad se smiješ, i mene ogrije radost. Sve što ti imaš,nekad je bio dio mene-tvoja krv,tvoje kosti,tvoja put.
Ti si dio sna o mojem postojanju koji još traje. Ti si dokaz da sam se nekad kretao i koračao po zemlji. Ti si moje nasljeđe svijetu,najdragocjenije koje sam mogao namrijeti. Sve su vrijednosti jednake nuli kad se usporede s tobom.
U tvoje vrijeme dogodit će se mnoga čudesa. Udaljeni krajevi svijeta prijeći će se putovanjem od jednog trena; najdublji ocean,najviša planina,pa možda i zvijezde sjajne,naći će se u dosegu tvojih prstiju. A ipak sva ta čudesa bit će ravna nuli kad se usporede s čudom da ti postojiš.
Jer ti si čudo moje trajne puti. Ti si karika koja me veže sa sutrašnjicom,karika u lancu koji se pruža od vremena početka do vremena koje se nikad neće završiti.
A ipak,ima nešto neobično u svemu tome. Jer ti koji si nikao iz strasne grmljavine moje krvi i snage i koji me sjedinjuješ sa sutrašnjicom, ne znaš ništa o meni.
Bili smo zajedno samo jedan tren,tren tvojega buđenja, i zato me ne poznaješ.
-Kakav si, oče moj?-pitaš se u tišini svojega maloga srca. Sklopi oči,sine moj,pa ću ti pokušati reći. Ogradi oči od blistavog,zelenog svijeta samo jedan časak i pokušaj me čuti.
Sad si tih. Oči su ti sklopljene,lice ti je blijedo,i ti slušaš. Zvuk mojega glasa zvuk je stranca u tvojim ušima,pa ipak,duboko u sebi,ti znaš tko sam ja.
Crte mojega lica nikad neće biti jasne u tvojem sjećanju,pa ipak ćeš se sjećati.Jer jednog dana,u jedno vrijeme,ti ćeš govoriti o meni. A u tvojem glasu osjećat će se žalost što se nikad nismo poznavali. Ali i u toj žalosti bit će zadovoljstva. Zadovoljstva koje proizlazi iz spoznaje da sve ono što si ti potječe od mene. Da je ono što ćeš ti dati svojemu sinu počelo sa mnom, ono što je moj otac predao meni i njegov otac njemu.
Poslušaj me,moj sine,i upoznaj svog oca.
Premda je pamćenje čovjekovo privremeno jer mu život mine poput trena, u njemu je kvaliteta besmrtnosti koja je besmrtna kao zvijezde.
Jer ja sam ti,a ti si ja, i čovjek koji je poečo s Adamom živjet će vječno nsa ovoj zemlji. Kao što sam i ja nekoć živio.
Nekoć sam udisao zrak koji ti udišeš i osjećao meku podatnost zemlje pod nogama. Nekoć su tvoje strasti bjesnjele mojim žilama,a tvoje žalosti plakale na moje oči.
Jer nekoć sam bio čovjek kao ti.
I ja sam imao konto kod Macya;štednu knjižicu sitne štednje;u nekakvom skrivenom podrumu leže papiri s mojim potpisom,ispisanim tintom koja je ostarjela i požeutjela;tu je broj socijalnog osiguranja,zakopan u masi spisa s čudnim brojčanim oznakama:052-09-8424.
To je nekoć bilo moje,sine moj. Pa zbog toga,a i zbog koječga drugog moje ime neće biti zaboravljeno. Jer u tim pukim pisanim spisima očit je dokaz moje besmrtnosti.
Nisam bio velik čovjek kojem je povijest zabilježena zato da je uče djeca u školama. Neće meni zvona zvoniti,neće se zastave spuštati na pola koplja. Jer ja sam bio običan čovjek,sine moj, jedan od mnogih,s običnim nadama,običnim snovima,običnim strahovima.
I ja sam sanjao o bogatstvu i obilju,zdravlju i snazi. I ja sam se bojao gladi i siromaštva,rata i nemoći.
Bio sam susjed koji živi u susjednoj kući. Čovjek koji stoji u podzemnoj željeznici,na svojem putu na posao; koji prinosi šibicu cigareti; koji se šeta sa svojim psom.
Bio sam vojnik koj dršće od straha;čovjek koji grdi suca na utakmici;građanin u skrovitosti biračke kabine,sretan što glasa za bezvrijednog kandidata.
Bio sam čovjek koji je živio tisuću puta i umro tisuću puta u svih onih čovjekovih šest tisuća godina koje su zapisane. Bio sam čovjek koji je plovio s Noom u njegovom kovčegu, jedan od mnoštva koje je prešlo preko mora koje je Mojsije razdvojio,koji je visio na križu odmah do Krista.
Bio sam običan čovjek o kojem nikad nisu pjevane pjesme, nikada pričale priče, nikada se pamtile legende.
Ali ja sam čovjek koji će živjeti vječno, tisuće godina koje tek trebaju doći. Jer ja sam čovjek koji će žeti malo blagodati i platiti mnoge pogreške koje su počinili veliki.
A ti veliki samo su moje sluge,jer je moj broj cijela legija. Jer ti veliki leže osamljeni u svojim grobovima ispod svojih veličanstvenih spomenika,a ljudi ih se ne sjećaju zbog njih nego zbog onoga što su učinili. A što se mene tiče,svi koji oplakuju svoje drage,oplakuju i mene. I svaki put kad netko žali za nekim, žali i za mnom.
U čudu polako otvaraš oči i gledaš u šest kamenčića koji leže na mom grobu. Sad znaš,sine moj. To je tvoj otac. Ruke tvoje majke grle te,ali ti još gledaš u kamnečiće. Prsti ti pokazuju riječi napisane iza njih na spomeniku. Usne ti se nježno miču dok ih čitaš u sebi.
Pažljivo ih poslušaj,sine moj. Zar nisu istinite?
Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti.
Harold Robbins
Post je objavljen 26.08.2007. u 01:14 sati.