Moj pogled uprt kroz staklo prozora.
Vidim zgrade, tmurno nebo, i pokojeg čovjeka kako izgubljeno hoda.
Polako uviđam, već je zora.
Odjednom, osjećaj me taj posve obuzme;
Sve mi je kristalno jasno.
Doprijela sam u bit, sve shvaćam
U kutke najdublje svoga uma svraćam.
Nije li to pomalo opasno,
Pitam se?
Znati sve. Kažem si,
To ne može ni´ko.
Inače bi čovjek sigurno procviko.
No moj spokoj govori mi drugo.
Nažalost, moje prosvijetljenje nikad ne traje dugo;
Prvom pojavom žamora i novog jutra sve se na staro vraća
No sama pomisao na te trenutke čini to da postanem jača...
Neki dan me puknula inspiracija , pa je nastalo ovo čudo. Ne znam, meni se nekako sviđa, vama?
Post je objavljen 25.08.2007. u 23:33 sati.