Marketing
Sreća ovisi o plimama i osekama uma.
Savršeno je kako jedna pjesma, nebitne riječi neke osobe, neznatno, tek jedva primjetno sjećanje na prošlost može promijeniti stanje mog uma. Zato sam sretna jer imam D.C.-vojnik, Dimitryja, i bičeve - neupućenima će smiješno zvučati. Prošlost ili ona bliska budućnost sve se jače predosjeća.
Vidio sam budućnost.
Ona je kao sadašnjost, samo duža.
Bože, koliko neki ljudi mogu nedostajati. Uvuku se samim svojim postojanjem duboko pod kožu, u srž mog bića, postajući neizbrisivi, besmrtni. Ni neznajući da se lomim zbog njihove odsutnosti, stravično me zatekne potpuni slom. Samo suze.
Odakle im pravo? Ući mi pod kožu zauvijek...
Želim budućnost.
Odmah.
Sada.
Vremena je premalo da bi ga se uzalud bacalo.
Hm, opet se vraćam na temu ljeta. Sama spoznaja da ima vremena na bacanje, neprocjenjiva je. Danas sam pola sata vješala deset komada oprane robe, pretresala sve uspomene, planove za budućnost, smijala se, pravila gluposti nadajući se da nitko ne gleda... Fantastično.
Kasnije sam plesala sa zavjesom, ali me Bart ulovija. Ja se nevino osmijehnem, onako široko, glumački, a on me blido pogleda. Okrene se i prikrsti. Ups.
Mi, ljudi (hvala N.) smo zaista prevrtljivi. No to je ono što volim kod sebe. Kada nešto kažem, obećam, iako se stvori milijun razloga protiv i moja me iskonska priroda vuče da to prekršim, ja sam sretna i ponosna jer na kraju ipak održim riječ. Ne prevrćem se. Lol.
Samo me sputava to što ono isplanirano ponekad staje na put nepredvidivom, koje bi da dopustim, moglo postati moja sadašnjost.
Uživam u ovim vremenima, zamišljam što bi ljudi koje volim i nisu tu rekli, učinili, sanjam ih, poželim im čuti glas. Željela bih pričati s K. o tišini. Može li se ona stvoriti, ako je već stvorena, ili samo poništiti bukom? Je li ona izvorno stanje, a sve ostalo je samo njezin preobličeni stadij? Kolika je cijena tišine?
Ustvari, mi ne bismo razgovarali. U tišini bismo razmišljali o njoj.
Post je objavljen 25.08.2007. u 17:24 sati.