Odlučila sam poči s Anastasiom mislim što sam još mogla izgubiti, ništa zar ne??? Apartirale smo se na mjesto koje je bilo hmm.......negdje u sred đungle.
"Anastasia gdje smo mi zaboga miloga"
"Negdje na području Amazone"
"Divno sad si mi sve rekla"
"Pa i jesam rekla sam ti da smo negdje na području Amazone , u čemu je problem"
"Misliš osim činjenice da Amazona obuhvaća područje od 6 milijuna četvornih kilometara, a nas dvije se nalazimo NEGDJE na tom području"
"Pa dobro nije tako loše"
"ne , imaš pravo još je gore"
"A od kad si ti to točno postala takav skeptik"
morala sam zastati na tu njenu upadicu zbilja je imala pravo. Što se to zaboga dešava samnom . krenule smo , ako moja orjentacija nije zahrđala negdje prema sjeveru, učinilo mi se da vidim mahovine na drveću. Možda mi se zbilja samo učinilo.Uskoro smo došle na malenu čistinu. Anastasia skine ogrtač koji je nosila , za koji sam ja glupo mislila da je pelerina, bila je odjevena u traperice i crnu majicu kratki rukava. Pažnju mi privuče njezina desna ruka bila je upotpunosti iscrtana kada sam bolje pogledala shvatila sam da je zapravo riječ o šest linija koje su se međusobno ispresjecala i završavale u dlanu a ako sam točno pretpostavila počimale negdje na ramenu. Iznenada i bez najave pred očima mi bljesne jedno zbilja staro sječanje .
"anastasiaa, odakle tebi na ruci egipatski orso samo trinaest ljudi u povjesti ga je uspjela izvesti pravilno?"
"Negledaj mene nisam ga ja izvela" i sljedeći trenutak linije orsa zasvjetle ,a šuma okolo nas se počme urušavati, da bi sljedeći trenutak pred nama otkrivala dvorac nešto manji od Hogwarsta s jednako impozantnim perivojem. Ostala sam zapanjena.Nakon što smo zakoračile na perivoj začuh čudan zvuk iza leđa okrenuh se. nije više bilo čistine sad je tamo stajala gusta amazonska šuma.
Krenule smo prema dvorcu.U daljini sam uodaljini sam uočila kako nam u susret idu četiri osobe , bile su predaleko da bih im vidjela lica ali po načinu hoda i držanju zaključila sam da je riječć o ženskim osobama. I imala sam pravo.
"Stigle ste , joj tako mi je draga da te vidim Enika, nismo se vidjele sto godina."
"imeni je drago da te vidim Elberth"
sve su cure ( amanda , elberth, yocelin i Anastasia) sve osim Maggie bile iskreno sretne što sam stigla , jedino je Maggie izgledala kao da joj jej moj dolazak ozbiljno poremetio planove, no ipak me je ljubazno pozdravila s llažnim smješkom na usnama, nisam ništa komentirala, možda sam s vremenom postala previše sumljičava i u svemu vidjela zavjeru nisam željela počimat raspravu ako povoda zapravo nema, stoga sam prešutila svoje sumlje i isto se nasmješila . Primjetila sam da svih pet cura na desnoj ruci ima ocrtan egipatski orso, o pardon Yocelin je bio oslikan na lijevoj. To znači da je Yocelin ljevkinja- prođe mi glavom.
"cure nije mi jasno kako ste uspijel izvesti pravilno čaroliju orsa"
"Čaroliju čega?" upitaše uglas
"Linije koje imate na rukama predstavljaju ORSO" objasnim " Kada se neke osobe povežu čarolijom orsa, na ruci , ovisno jeste li dešnjak ili ljevak; ima se ocrta onoliko linija koliko je osoba povezano. Svaka od vas ima šest linija Orsa na ruci to znači da je svaka od vas povezana s još pet osoba, kad smo kod toga tko je šesta osoba"
"To bih bio ja" začujemo glas iza nas s, okrenemo se na vratima je stajao naslonjen meni nepoznati čarobnjak i on je također imao ocrtan orso na ruci
"o, bok" u tom trenutku ništa pametnije mi nije palo napamet za reči
"Enika ovo je Alhir., njega pitaj ako te zanima ono nešto s o" reče Anastasia
"S o?" Alhir nas čudno pogleda
"Da misla sam na Orso koji imate iscrtan na rukama" rekoh
"A , na njjega s misla ? I što s njim?"
"Pa ništa, osim što čarolija orsa nije izvedena više sedamsto godina"
"Pa , ako mene pitaš ja bih ti rekao da obnoviš malo svoja sječanja čini se da su zastarjela" bio je dzak i arogantn "Ispričajte me cure imam nekog posla" i zatim se okrenu da ode, da bi u pola koraka zastao " i da , Karolina doro došla" i zatim je otišao
"Jeli on to tebe nazvao Karolina?" upita Amanda
"Da?" odgovorih
"Zašto?"
"ono što mene zanima je kako On zna za to ime?" i iskreno me je zanimalo
primjetih da me cure čudne promatraju pa odlučim promjeniti temu
"Nego jel on uvjek ovakoo arogantan" elberth prasne u smjeh , a kad se malo smirila odgovori na moje pitanje
"Neobaziri se na njega , Alhir je jednostavno takav , uvjek najbolji i uvjek sve zna, iako ima on i svojih svjetlih dana , no ako hoćeš savjet nemoj ga ljutiti nećeš završiti dobro"
"daj molim te Elberth pa on je tek koju godinu stariji od nas, a ti o njemu pričaš kao da je bolja verzija Voldemorta"
"da nikad više nisi uvrjedila mog oca , usporedivši ga s Njim, inače ću te ubiti" Maggie je planula iz čista mira, da bi zatim bjesno otišla.
.........
Dan smo provele pričajući, one su meni pričale o tom kako su srele Alhira i kako su došle u Zasteron ( dvorac u kojem se nalazimo zove se Zasteron) a ja njima o tom kako sam provodila vrijeme u Londonu
"Nije fer on nas ovdje maltretira a ti si se u Londonu zabavljala" požali se Maggie na kraju
"Daj Maggie ohladi , same smo pristale doći ovdje i vježbati i isto tako saame možemo otući ako nam neodgovara, zato se prestani žaliti" prekori Amanda Meggie
na moje veliko iznenađenje Maggie nije rekla više ništa tek pokoja upadica tu i tamo iznenada u sobu uđ Yocelin noseći u rukama sito sjećanja
"Enika hoćeš li mi molim te učiniti uslugu" upita
"Naravno , samo reci "
"Molim te odnesi ovo sito sjećanja u Alhirovu sobu prije nego me ubije kad shvati da sam ga uzela"
"Možda je bolje da ga ja odnesem" javi se Anastasia i ustane te krene prema Yocelin
"Ne" brzo vikne Yocelin, što je izmamilo naše znatiželjne poglede, zašto želi da ga baš ja odnesem "mislim da je bolje da to bude Enika to joj je prilika da malo bolje nauči Zasteron i snalaziti se u njemu" nije bilo razloga da posumnjam u njezino objašnjenje pa zato izvadim štapić i zamahnem njim, a sito sjećanje izleti iz Yoceline ruke i zaustavi se oko petnaestak centimetra od mene
"Sad mi samo još recite gdje je točno u ovom dvorcu njegova soba"
"Na najvišem katu istočne kule" odgovori Yocelin, aja krenuh u snalaženje po dvorcu i po mogućnosti pronalaska puta do istčne kule.
Nakon što je Enika napustila sobu Yocelin na licu zatitra zlobni smješak ,no samo nakratko, toliko kratko da ga niko nije primjetio.
Trebala su mi tri sata dok napokon nisam našla Istočnu kulu i popela se do zadnjeg kata , tamo su bila samo jedna vrata na kojima je bio nacrtan ogromni grimizni zmaj. Taj sam znak već negdje vidjela , dobro možda ne ja al netko od mojih "divnih" predaka je i bila sam sigurna da je riječ o znaku jedne od drevnih obitellji ali nije mi se sada dalo to istarživati ostaviti ću to za kasnije. Vrata su bila otvorena što me malo začudi. Uđoh u sobu bila je poprilično velika ne previše raskošna tek pokoji ukras tu i tamo . Pogled mi zastane na predmetu koji se nalazio na zidu iznad kreveta. začuje se glasan tresak , sito sjećanja ležalo je razbijeno na sagu a ja od šoka nisam mogla doć sebi
"Nemoguće, ovo je nemoguće, odakle mu....nemoguće" bilo je sve što sam uspjela izgovoriti prije negoli me je očaj upotpunost svladao........
Post je objavljen 27.08.2007. u 01:52 sati.