Crayon Bear by *madelief on deviantART
Zapuštam ovo sranje... ne mogu više pisati kako treba i nisam nimalo sretna. Kao da je sve iz mene ishlapilo i više se ne vraća. Samo mi nedostaje osjećaj da sam živa... Evo vam jedna mala flash animacija pokupljena na deviantart-u jer ja nisam više ni animaciju sposobna napraviti u istome programu, a škola je već na vratima. Čovjek kadkad izgubi svoj put, jednostavno se sve zamagli al' mislim da bu drugi ljudi trebali postojati zato da čovjeka iz magle potegnu na svijetlo? Ili je to samo moja iluzija...
Kasnije...
Neću javit da imam novi post...jednostavno mi se neda više reklamirat ni išta drugo. Jednostavno, čovjek jednog dana promjeni svoje stavove prema životu i svijetu. Sve se promijeni, baš kao i ova pjesma u mome uhu. Osjećaj je čudan, zbunjujuć ali oči se na novo svijetlo priviknu nakon nekog vremena. Valjda... trenutno sam slijepa za ovaj svijet. Bzvz, kao da niš nema smisla. Prije sam bila veoma ljuta i zabrinuta, sad kad sam se smirila pomoću InFlames, sve je u mojim očima mutno. Kao da imam pjesak u njima. Još danas, ova subota, zadnja ovog mjeseca... Onda će rujan, pa će škola i sve ostalo s čime se opet na novo moram suočiti. A suočavam se sama sa sobom već jako dugo. Možda i predugo a možda pa sam poćela prekasno. Sve bih dala da opet mogu pisati kao nekad...ali, pokušala sam, dala sam sve od sebe, napisala samo jedan maleni dio neke priče... Šokirala sam samu sebe... Jedino kroz moje se riječi može primjetit da je nešto drugačije u meni. Priča je potpuno drugačija, sve je drugačije. Ništa se ne poklapa, ništa se ne slaže. Puzle su mi se opet pomiješale, slika se iskrivila a moja se zrcala jednostavno razbila. Jučer sam cijeli dan razmišljala o tome što se zapravo desilo, pokušavala sam otkriti zašto opet ja. Gdje su odgovori? U šeširima se pomiješali a ja uvijek izvućem pogrešan. Kad bih barem imala čaroban štapić i sve jednim mahom popravila, sve što je slomljeno. Sinoć me frendica na mob zvala, oko ponoći... Ona nikad ne zove u te sate. Prepala sam se na smrt, pala u trans jer prvo šta mi je palo na pamet zašto bi me mogla zvati je bilo to da sam kriva za nečiji odlazak s ovog svijeta. Ne razumijem, zašto se sve to moralo baš tako desiti i tako završiti? Zašto nisam mogla uzvratiti ili barem razabrati lijepe nježne riječi za njega da ga ne boli toliko. Ali ja sam sve prekinula na najgori mogući način. Kao da sam htijela da pati, da ga pojede iznutra činjenica da mene nikad ne može imati. Nisam se javila, nisam mogla... Kasnije sam je upitala što je trebala no nije odgovorila. Prespavala sam to, ne brinem se, jer da sam kriva te noći bila već bi netko pronašao načina da mi nabije to odmah na nos. I nemam pojma šta mi je, što se to desilo ali kao da sam pala u neki bunar i utopila se u toj ledenoj vodi i sad prlutam na površini ne znajući da sam mrtva. Imam prečudne snove. Čak se desilo neki dan to da sam odustala od filozofije i etike. Rekla sam: gotovo je jer ja to ne mogu. Ne poklapa se. Ništa u mome viđenju se ne poklapa i to me jao nervira. Ponekad me toliko nervira da mi dođe da i dragog zadavim. Ipak, znam da kad ga danas vidim neću loše gledati, neću ništa loše reći ni učiniti. Znam da ću ga samo stisnuti k sebi i šutjeti. Jer više ne mogu povrijediti nikoga. Više nemam te snage da se nešto ubije od moje ruke. Nemam više tog života, i ono što je iz toga proizašlo, ne, ja to ne poznajem zato i jesam tako frustrirana jer nisam naučena na takav život. Na život gdje sivo dobije boju, gdje plavo primi svijetle kontraste a crveno postaje nekim čudnim pojmom ružičasto. Sve se nekako miješa, ne mogu razabrati te riječi da opišem što se dešava. Jednom sam toliko poletnih misli da mi ni najbrutalnije sile ne mogu to oduzeti a jednom sam toliko slaba da se osjećam kao zakovana za betonske blokove onim debelim, rđavim lancima. Više mi se sviđalo kad je sve bilo ovo drugo. Priviknula sam se i nije mi bilo teško. Ali, sada se dovraga to miješa sa nekom ludom idilom iz snova! Polako ludim od toga. Kadkad mi se toliko vrišti da sam baš jučer jedva izdržala da ne razbijem staklenicu od soka. Čvrsto sam je od srdžbe stiskala da je napukla u mojim slabašnim rukama. Smeta me to što svi samo govore i govore kako im je stalo, kako ovo kako ono... sve naj naj..a ja od toga ni ono što je pod noktima ne vidim. Zašto mora biti nevidljivo?? Onaj koji me dobro poznaje jako dobro zna da više ne mogu osjećati neke stvari i da mi ih treba vidljivo, jako jasno pokazati. I sad da si ja mislim: jesam li voljena ili je to samo podrugivanje?? Neka si mislim, da to je najbolje za mene. Neka umrem prije negoli išta osjetim. I još kad se sjetim da moram na kontrolu radi moje krvi i srca. Uhvati me sama jeza od toga da ću možda umrijeti prije negoli osjetim kako je biti voljeno biće. Možda je sve to zato jer sam smrznuta. Ako je tako, led se može otopiti ali kod mene se ništa ne topi. Uznemiruje me to užasno što ne mogu ni da hoću. I trudim se već dobra dva mjeseca, osjetiti nešto, voljeti kako treba. Ali ne mogu. I pitam se kako će dugo trajati? Najvjerojatnije sve dok me crna dama ne pokosi. Ah, kako je tužno... Znam što mi može pomoći, o kako dobro znam... Ali, ja ne mogu to tražiti od njega, ne mogu ga sad zamarati mojim opstankom kad se sam bori protiv toga. Kadkad mi toliko nedostaje da me razara i raspara. Bio mi je poput brata, ali svakim dano postaje sve dalje od mene a i od sebe. Možda mogu sama sebi pomoći. Možda trebam barem probati ono što mi je upravo palo na um. Možda baš tu griješim... Možda. Mrzim tu riječ jer uvijek postoji šansa da taj „Možda“ postane gadan „Sigurno“, ali je ipak isto toliko i volim jer može postati dobar „Sigurno“.
Napisala sam sve ovo radi toga što sam jednostavno napisala. Samo da se zna da oko vas postoje ljudi koji imaju gadan problem s voljenjem i ne voljenjem a pri tome nisu sami krivi. Takvim ljudima treba pomoći jer iz takvih se ljudi rađaju ljudi koji žive za to da unište.
Post je objavljen 25.08.2007. u 10:41 sati.