Pregled posta

U LJUBAVI LJUBAVNICI NEMAJU TIJELA

KRŠĆANSKA EROTIKA

Dr.Ivica Raguž



Ne samo da nije proturječno govoriti o kršćanskoj erotici, nego je danas od presudne važnosti ponovno progovoriti o erotici s kršćanskoga gledišta


Mnogima će se naslov ovoga članka činiti neobičnim, proturječnim, ako ne i vulgarnim. Mnogi će se ovim naslovom osjećati uvrijeđenim, i kršćani i erotičari, jer ni jedni ni drugi ne žele imati ništa sa svojom drugom, naizgled suprotstavljenom stranom. No, promišljanja u ovome članku žele pokazati upravo suprotno. Vidjet ćemo da ne samo što nije proturječno govoriti o kršćanskoj erotici, nego je danas od presudne važnosti ponovno progovoriti o erotici s kršćanskoga gledišta.

Metoda suprotstavljanja gotovo isključuje promišljanje

Svjedoci smo da su se s modernim dobom dogodili različiti rascjepi između kršćanske vjere i načina življenja modernoga čovjeka: između vjere i razuma, teologije i znanosti, crkvene hijerarhije i svjetovnoga društvenog uređenja, nadnaravi i naravi, a posebice između kršćanske vjere i tjelesnosti, odnosno seksualnosti. Dugo vremena katolička je teologija nastojala prevladati te procjepe metodom suprotstavljanja između kršćanstva i moderniteta kako bi pokazala smisao kršćanske vjere i besmisao modernoga načina življenja. Metodu suprotstavljanja zastupale su sve teološke znanosti, ali ona se najbolje očitovala u moralnoj teologiji, jer moral pretpostavlja stalni procjep, trajno suprotstavljanje između onoga što jesam i onoga što trebam biti. Moralna teologija, tj. moralni pristup problematičnim rascjepima modernoga doba postao je gotovo isključivi govor mnogih crkvenih dokumenata, teoloških traktata, propovijedi, na koncu i samih vjernika. No, takva moralizirajuća metoda suprotstavljanja, umjesto da je omogućila prevladavanje prisutnih procjepa, ona ih je još više produbila.
Osnovni je razlog taj što metoda suprotstavljanja u većini slučajeva gotovo potpuno isključuje promišljanje onoga čemu se treba suprotstaviti. Nadalje, uz nedostatak promišljanja još je kobniji nedostatak htijenja i potrebe preobražavanja onoga čemu se želi suprotstaviti. Bez promišljanja i preobražavanja postojeće stvarnosti crkveni govor i teologija zatvaraju se u sigurnost lažnoga moralizirajućega suprotstavljanja, pri čemu taj govor uopće ne dopire do današnjega čovjeka: stvaraju se rascjepi na pogrešan način i na pogrešnome mjestu. Problem postaje još veći kada se o kršćanskome moralu govori na moralan način, tj. samo sa stajališta morala, a ne unutar cjelokupne kršćanske vjere. Dobiva se dojam da su moralni teolozi odlični moralizatori ili tehničari (dobri poznavatelji kršćanke moralne tehnike), ali sve manje sustavni teolozi koji poznaju srž kršćanske poruke. Drugim riječima, takvim teolozima ili vjernicima nedostaje sveobuhvatna perspektiva poruke spasenja Isusa Krista, iz koje bi onda trebalo progovoriti i o moralu. Možda bi bilo dobro da se napravi pokus, da umjesto teologa moralne teologije o moralu pokušaju progovoriti neki drugi teolozi ili da, što bi bilo bolje, teolozi moralne teologije pomnije prouče prvo teo-logiju, a ne teo-moral, pa tek onda kažu nešto o kršćanskoj teologiji morala.
Cjelokupna navedena problematika očituje se napose u području seksualnosti, odnosno erotike. Koristimo radije riječ erotika, jer ona puno snažnije naglašava čovjekovu potrebu za užitkom, za orgazmom uzajamnoga erotiziranja. O erotici, naravno, opet govore samo teolozi moralne teologije, a to znači uglavnom pod vidom moraliziranja («to trebaš, to ne trebaš«) i tehnike («to smiješ, to ne smiješ«). S druge strane, duhovnost, dogmatika govore o duhovnoj ljubavi, o ljubavi prema bližnjemu, iz čega se uopće ne može vidjeti veza između takvoga govora o ljubavi i erotike: o duhu teološki sve znamo, a tijelo neka se već snađe. Zapravo, nitko se više i ne usuđuje govoriti o erotici osim moralizirajućih teologa na njihov tehnički način. U tome smislu ne treba ni čuditi da današnji čovjek erotski divlja jer mu, između ostaloga, uopće nije pružena kršćanska teologija erotike (npr. teološko značenje orgazma). To znači da se ovdje neće zastupati metoda moralizirajućega suprotstavljanja, već metoda promišljanja i preobražavanja erotike koja, dakako, uključuje i suprotstavljanje pogrešnome shvaćanju erotike.

Čovjek čezne za erotizacijom jer želi postati tijelo

Kako započeti promišljanja o kršćanskoj erotici? Sasvim naravno bi bilo da se najprije počne s Božjom ljubavlju prema čovjeku, čovjekovom ljubavlju prema Bogu pa da se tek onda pokuša nešto reći o erotici. No, tu bi se opet pojavila opasnost odvajanja ljubavi od erotike, pri čemu bi erotika vjerojatno opet izvukla deblji kraj, tj. o njoj bi se opet govorilo usput ili samo na moralan i tehnički način. Stoga ćemo ovdje krenuti obrnutim putem koji bi nam trebao omogućiti sintetičko shvaćanje erotike unutar kršćanskoga govora o ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Čovjek je erotsko biće, ukoliko se tjelesno erotizira drugim tijelom i ukoliko njegovo tijelo erotizira drugo tijelo. Ta se erotika ili erotizacija zbiva na različite načine i s različitim tijelima: između roditelja i djece, u prijateljstvima, u slučajnim susretima s nepoznatim osobama, u ophođenju sa životinjama itd. Nas ovdje ponajprije zanima erotizacija između muškarca i žene.
Erotiku ili erotizaciju mogli bismo opisati kao uzajamnu propusnost ili događanje propusnosti dvaju tijela jedno za drugo. U erotizaciji drugo tijelo postaje propusno za mene i ja za njega. Propusnost mi omogućuje užitak vlastitoga tijela, tj. po propusnosti drugoga tijela ja dobivam svoje tijelo, utjelovljujem se erotski. Netko bi mogao reći da takav opis erotizacije ne odgovara u potpunosti stvarnosti, jer postoji i autoerotizacija (masturbacija). No, i u masturbaciji, o kojoj će biti govora kasnije, pretpostavlja se također druga osoba, točnije slika druge osobe koje me erotizira, odnosno koja mi omogućuje da uz tu sliku dobijem užitak, a po njemu svoje tijelo. Dakle, erotika ili erotizacija jest uzajamna propusnost tijelâ za uzajamno utjelovljenje. U tome smislu i orgazam se može tumačiti kao intenzivno događanje propusnosti drugoga tijela koje mi omogućuje intenzivni osjećaj vlastitoga tijela - utjelovljenje. No, vidjet ćemo kasnije da treba razlikovati između orgazma koji pretpostavlja i vodi prema utjelovljenju, i orgazma koji pretpostavlja i vodi prema rastjelovljenju.
Čovjek toliko čezne za erotizacijom jer želi postati tijelo, odnosno ne želi biti stvar ili puki objekt: u svijetu stvari, tj. neerotizirajućih i neerotiziranih objekata i ja postajem stvar, tj. neerotizirajući i neerotizirani objekt (filmovi o robotima govore o toj problematici). Postati tijelo čovjek može jedino i najbolje s drugim ljudskim tijelom, ovdje u našem slučaju žensko tijelo s muškim, muško sa ženskim. Dakako, i pred objektima i stvarima koje se doživljavaju kao tijela (npr. doživljaj prirode i njezinih dijelova kao tijela: npr. doživljaj moći planinskih klisura, snage uzburkanoga mora, nježnosti sunčeva zalaska, raskošnosti procvale krošnje itd.) čovjek se može erotizirati, jer osjeća da su one propusne za njega i on za njih, da ga utjelovljuju. Nije teško ne uvidjeti da cjelokupna umjetnost pretpostavlja erotizaciju, da su umjetnici snažna erotska bića. Umjetnost je zapravo pokušaj orgazmičkoga utjelovljenja čovjeka, ali istodobno i ukaz na rastjelovljenost čovjeka, tj. na bezuspješnost i kratkotrajnost orgazmičkoga utjelovljenja, koje se tako intenzivno tražilo. No, ostavimo sada po strani pitanje umjetnosti. Vratimo se erotizaciji između žene i muškarca.

Potrebno je tijelo iz kojega progovara sloboda

Čovjek se najbolje može erotizirati drugim ljudskim tijelom. Razlog nije samo to što jedno i drugo tijelo pripadaju jednome tijelu ljudskoga roda već zato što čovjeku samo drugo ljudsko tijelo može dati njegovo vlastito tijelo. U erotizaciji se želi da tijelo bude erotizirano u potpunosti, tj. vraćeno ne kao stvar nego kao tijelo. A ono što u erotizaciji razlikuje tijelo od stvari jest da ono bude vraćeno slobodno-poosobljeno. Jednom riječju, jedino drugo u slobodi poosobljeno tijelo može u pravome smislu erotizirati, tj. propustiti tijelo u drugome, podariti utjelovljenje, poosobljeno tijelo. Sva ostala tjelesa ne mogu tako utjeloviti čovjeka jer ne mogu slobodno-poosobljeno erotizirati. Uzajamna erotizacija s drugim neljudskim tijelima čovjeka ponovno vraća u iskustvo svoga tijela kao stvari, tj. u iskustvo rastjelovljenosti (npr. bijeg od čovjeka u panteističko sjedinjenje s prirodom ili traženje utjehe u kućnim ljubimcima). Tako već dolazimo do prvih obrisa kršćanske erotike: čovjek se erotizira jer po propusnosti drugoga poosobljenoga tijela, slobodnoga tijela, dobiva svoje poosobljeno tijelo - utjelovljuje se, jest tijelo. To znači da je za erotiku potrebno ne samo puko tijelo, koje bi inače bilo svedeno na objekt, već tijelo iz kojega progovara sloboda. Erotizacija je zapravo slobodna propusnost dvaju slobodnih tijela jedno za drugo. Iz iskustva erotike sasvim je jasno da svoje tijelo počinjem otkrivati jedino po tijelu drugoga. Po erotizaciji konačno postajem utjelovljen.
Ta se erotizacija najintenzivnije doživljava u odnosu između muškarca i žene. Zasada ostavljamo po strani homoseksualnu erotiku koja na simboličkoj razini (isto ljubi isto) narušava drugotnost kao princip kršćanske erotike, u kojoj drugotni ne smije biti sveden na isto. Dakle, erotski odnos između muškarca i žene vodi prema orgazmu, tj. prema intenzivnoj propusnosti dvaju tijela, prema snažnome doživljaju utjelovljenja. No, tu se nameću mnoga pitanja: Kako to da mnogima ni sam orgazam s drugom osobom opet ne daruje tijelo već ga moraju tražiti s drugim tijelima? Zašto se ne prepustiti trenutnoj erotizaciji (»one night sex«) koja me iznenada zahvaća bez moje slobodne volje? Je li orgazam osjećaj rastjelovljenja ili već dogođenoga utjelovljena? Što sa svojim tijelom i tijelom drugoga nakon intenzivne erotizacije u orgazmu: osjećaj praznine ili punine? Zašto tolike erotske perverzije koje moderni čovjek gomila iz dana u dan? Zašto je malo istinske erotizacije, unatoč hrpi erotiziranih sadržaja od televizije do interneta?



Zašto su promiskuitetne osobe duboko rastjelovljene?

Na ta i slična pitanja možemo odgovoriti: Zato što je bit erotike i erotizacije nevidljivo, a sve pogrešne erotizacije traže svoju bit u vidljivom. Vidljivost se ovdje odnosi na putenost u kojoj čovjek pokušava erotizirano utjeloviti sebe i drugoga. No, erotizacija po putenosti je ograničena: pojavljuje se bez naše volje i prestaje trajati bez naše volje. Putenost je ograničena jer je užitak drugoga tijela ograničen. Stoga je jedan od prvih obilježja pogrešne erotizacije u vidljivom-putenom promiskuitet. U takvoj putenoj erotizaciji ili putenome seksu tijelo jedne osobe prije ili kasnije mora nužno dosaditi, tj. postaje se svjesnim da me to jedno tijelo nije uspjelo utjeloviti te se okrećem drugome tijelu, i to do u beskonačni niz. Nije teško ne uvidjeti da su promiskuitetne osobe duboko rastjelovljene osobe, točnije, objekti-stvari, koji i druge rastjelovljuju i čine objektima-stvarima. Nadalje, pogrešna, putena erotizacija očituje se i tzv. erotskim igricama. Ovdje možemo spomenuti samo neke. Vrlo je popularna ideja »slobodnoga braka«: živjeti zajedno u braku, ali svjesno dopustiti mogućnost promiskuiteta. »Slobodni brak«, koji vrlo često prerasta u »svingeraj«, zapravo je realizacija vrlo česte mašte da moja supruga ili moj suprug vodi ljubav s drugom osobom. Takva mašta treba omogućiti osvježenje zamorenoj putenoj erotizaciji, budući da moj partner pripada drugome te time opet postaje predmet moje žudnje i osvajanja. Slobodan brak trebao bi omogućavati erotizaciju kroz stalnu napetost između posjedovanja i gubitka. I tu je očito da je putena erotizacija slobodnoga braka rastjelovljenje, u kojoj su obje osobe objekti-stvari igrica seksualne mašte. U konačnici, slobodni brak ili »svingeraj« nisu dugoga trajanja jer, kako rekosmo, erotizacija je ograničena. Jedan od načina daljnjega intenziviranja putene erotizacije jesu sadomazo seks, eksperimentiranje u biseksualnosti i u tranvestitizmu. Budući da su ostali načini intenziviranja putene erotizacije, a time i utjelovljenosti, iscrpljeni, potrebno je pronaći novi intenzitet vlastitoga tijela po drugome tijelu: bilo po bolu ili maskiranju tijela (sadomazo), bilo po eksperimentiranju s tijelom istoga spola (biseksualnost) ili po pokušaju prelaska granica vlastitoga spola (tranvestitizam). Tim se svim igricama i načinima želi dovesti tjelesni užitak do maksimuma, koji se opet strmoglavljuje u rastjelovljenje, u biti-stvar. Slična se situacija događa i u masturbaciji u kojoj maštanje o tijelu druge osobe treba omogućiti utjelovljenje. No, rezultat je opet suprotan od očekivanoga: ne samo da je druga osoba u masturbirajućoj mašti srozana na stvar-objekt, potpuno podređena mome egoističkome užitku, već je sam masturbant na koncu opet osamljeno rastjelovljen. Masturbacija u braku jedan je oblik prijevare jer se masturbira maštajući o trećoj osobi izvan braka; ne masturbira se maštajući o ljubljenoj osobi, a ako bi to i bio slučaj, tada bi to bio dokaz neljubavi.
Bračni partneri, koji su stavili naglasak na putenu erotizaciju, ne prepuštaju se samo navedenim erotskim divljanjima nego nerijetko prestaju s bilo kakvom erotizacijom. Budući da se putena erotizacija s vremenom iscrpila, erotizacija u potpunosti prestaje. Mnogi bračni partneri nisu spremni na navedene erotske igrice zbog sigurnosti braka pa prihvaćaju radije neerotizirani odnos u braku: bez nježnih dodira (prvi znak zahlađenja), bez seksualnoga odnosa. Kako to da se mnogi »najvatreniji brakovi« kasnije pretvore u »najhladnije brakove«?

Prisega je odluka ljubiti prvi

Tim pitanjem otvaramo drugi dio razmišljanja koji bi trebao pokazati da je bit erotskoga ili erotizacije nevidljivo. Zajedno s francuskim filozofom Jeanom Lucom Marionom mogli bismo to nevidljivo erotskoga nazvati prisega. Sva napomenuta erotska divljanja ili zahlađenja pretpostavljaju nedostatak prisege. Prisega je odluka ljubiti prvi, ljubiti prvi drugu osobu. Ljubiti prvi znači ne reducirati drugoga na svoje vlastite potrebe, na svoj vlastiti ego, već priznati i prihvatiti otajstvenost druge osobe. Zapravo prisega čini čovjeka osobom, ona je definicija osobe: čovjek je osoba ukoliko može prisegnuti drugoj osobi te ukoliko njemu netko može prisegnuti. To znači da nije dovoljno definirati čovjeka razumom ili slobodnom voljom jer ga te stvarnosti bez prisege ne bi uspjele utjeloviti, tj. čovjek bi ostao opet stvar među stvarima. Prisega tako izdiže čovjeka iznad pukih stvari - objekata. Prisega, kao odluka ljubiti prvi, mora biti vječna odluka (Euripid: »Tko ne ljubi vječno, uopće ne ljubi«).
Prolazna prisega bi opet značila da je druga osoba samo prolazna, samo prolazni objekt vlastitoga užitka, čime bi opet bila uništena osobnost ljudskoga bića, njegova otajstvenost. Nije teško ne uvidjeti da prolazni seksualni odnosi prije i bez prisege (tzv. predbračni odnosi) navikavaju mlade ljude na rastjelovljenje odnose. Nakon mnogih seksualnih proba prije prisege (prije braka) tijelo bilo koje osobe ne doživljava se više kao jedinstveno tijelo, nego kao jedno od mnogih drugih tijela koja su omogućila seksualni užitak. Pa čak ako se osoba odluči prekinuti s predbračnim seksualnim probama te prisegnuti konačno jednoj voljenoj osobi, erotizacija s tom istom voljenom osobom ne može više biti intenzivna jer se već sve ili dosta toga isprobalo. Tijelo te voljene osobe ostaje trajno uspoređeno s tijelima drugih osoba. A svaka usporedba je niveliranje otajstvenosti druge osobe koja se reflektira u otajstvenosti njezina tijela.
Nasuprot tomu, prva erotizacija iz prve prisege intenzivna je, snažna, otajstvena, jedinstvena. Po prvim se erotskim dodirima, koji proizlaze iz prve prisege, opipava, otkriva, uživa i potvrđuje otajstvenost druge osobe. Stoga takva erotizacija ne može biti mlitava, sterilna, beživotna, ako pretpostavlja vječnu i snažnu prisegu drugoj osobi. Takva mlitava erotizacija ili potpuni nestanak erotizacije bio bi izričaj slabe prisege ili već neprisegnutoga odnosa. Tu se još jednom potvrđuje kako prisega utjelovljuje drugu osobu.

Kad nastaje sadizam i mazohizam

Vidjeli smo da prisega označava odluku ljubiti prvi. No, što se događa kada čovjek ne želi ljubiti prvi nego očekuje da drugi prvi ljubi? Takav bismo stav mogli nazvati sadizam ljubavi (ljubomora). Sadist ili sadistkinja iz ljubavi muči drugoga ukoliko drugu osobu promatra isključivo kao onu koja mora zadovoljiti njegovu ili njezinu potrebu za ljubljenošću. Zato su sadisti iz ljubavi duboko prazne osobe kojima punoća druge osobe treba poslužiti za ispunjenje vlastite praznine. Očito je da druga osoba sadistima ne može podariti punoću jer su one u sebi prazne. Stoga zla sadistička potreba za ljubljenošću ide do u beskonačni niz: trajno punjenje trajno probušene duše. Stoga se praznina može ispuniti jedino odlukom ljubiti prvi. U odluci ljubiti prvi duša postaje ispunjena te drugoj osobi podaruje svoju punoću. Radi se o punoći koja je istodobno i oskudna, ali ne i prazna, ukoliko uvijek može primiti više punoće (ljubav kao igra između punoće i oskudice). Iz takve punoće, koja ima prostora za uvijek više punoće, prestaje se mučiti druga osoba, nego se nju punoćom potvrđuje u otajstvenosti. Tu treba spomenuti da je sadizam koji put i očajna reakcija na nestajanje ili nepostojanje prisege kod druge osobe. Budući da je drugi odsutan i više ne priseže, pokušava ga se prisiliti sadizmom ljubavi. Ponekad i drugi uživa u sadizmu (ljubomori) druge osobe ukoliko je moćan u posjedovanju sadističke osobe koja je potpuno ovisna o njemu. No, sadizam ne može biti nikako rješenje za neprisustvo prisege, već samo razgovor o prisezi ili o potrebi nove prisege. Nakratko možemo napomenuti i mazohizam ljubavi koji je također usko povezan sa sadizmom ljubavi. Iz nemogućnosti da se sadizmom ispuni vlastita praznina ili prisili drugoga na prisegu, sadizam se urušava u vlastitoj praznini te se za posljedicu ima samouništenje - mazohizam. Usto, mazohizam ne mora biti uvijek posljedica sadizma, već i rezignirano i samouništavajuće pomirenje s nemogućnošću bilo kakve prisege, svoje vlastite ili druge osobe (tzv. cinički mazohizam). Sve u svemu, oba su ta oblika ljubavi, sadizam i mazohizam, neprisegnuti, rastjelovljeni odnosi.

Zašto je danas, usprkos svemu, neerotizirano doba

Ali, vratimo se našoj početnoj temi: erotizaciji ili erotici. Ustvrdili smo da je danas tako malo erotiziranih i erotskih ljudi, unatoč hiperprodukciji erotskoga ili pornografskoga materijala, unatoč inflaciji govora o seksu i o seksualnim tehnikama. Sada postaje jasno da je osnovni razlog našega, premda paradoksalno zvuči, neerotiziranoga doba nedostatak prisege. Naše je doba neprisegnuto doba koje producira neprisegnute odnose i osobe. Jedan od glavnih razloga neprisegnutih odnosa jest nestanak ili nestajanje religiozne, tj. kršćanske dimenzije. Kršćanska vjera govori o Kristovoj objavi Božje prisege čovjeku. Zato se tek u krilu kršćanstva mogao u potpunosti pojaviti moderan pojam osobnosti koji pretpostavlja radikalnu otajstvenost i nesvedivost ljudskoga bića na općenito. Čovjek nije samo individuum, puki nedjeljivi dio jedne cjeline, već Bogom prisegnuto biće. Prisega Boga, kao radikalno nesvedivoga otajstva, čini čovjeka otajstvenim nesvedivim bićem: što čovjek više priseže Bogu, to više postaje osoba. No, našim europskim društvima govor o Božjoj prisezi čovjeku i o čovjekovoj prisezi Bogu izblijedio je, a time i čovjekova prisega drugoj osobi. Tamo gdje čovjekova prisega ne crpi božansku snagu iz vječne Božje prisege, tamo gdje čovjekova prisega nije nadahnuta božanskom prisegom, ondje je čovjekova prisega drugoj osobi kratkotrajna, prolazna, slaba i nemaštovita. Jednom riječju, tamo gdje čovjek nije prisegnuo Božjoj prisezi, ondje nema istinske erotike - uzajamnoga utjelovljenja. Stoga su istinski kršćani - Bogom i Bogu prisegnuti ljudi - jedini pravi erotičari, erotične i erotizirane duše. Unutar kršćanske vjere i orgazam dobiva svoje pravo značenje: on nije više kratka smrt osobnosti ili vlastitoga ega, kao za neke, ni kratkotrajno i razočaravajuće zadovoljenje vlastitoga tijela, kao za druge, a ni trajno hvatanje vječnosti koja stalno izmiče ili bijeg od stvarnosti, kao za treće, već intenzivan doživljaj prisege drugoj osobi. Kršćanski orgazam, koji pretpostavlja i jača prisegu, jest punoća koja se prelijeva drugoj punoći i prima drugu punoću da postane još punija. Prisega Bogu tako predstavlja onaj tzv. treći oslobađajući element u erotskome odnosu dviju prisega, koji ne dopušta idolatrijsku usijanost drugom osobom, niti ravnodušnu hladnoću spram druge osobe: »Ako nema trećega u odnosu među ljudima, svaki takav odnos postaje pokvaren, preusijan ili pregorak... Treći (Bog) je rashlađujući čimbenik u određenim razdobljima života, a u nekima zagrijavajući« (S. Kierkegaard).



Treća dimenzija kršćanske erotike je erotika prema svakom čovjeku

No, treća dimenzija erotskoga odnosa nije samo Bog. Treća dimenzija kršćanske erotike je erotika prema svakom čovjeku, prema svakome bližnjem. Vidjeli smo da je srž erotike prisega, odluka ljubiti prvi, u kojoj se potvrđuje i prihvaća otajstvenost druge osobe. No, ta se prisega ne odnosi samo na konkretnu ljubljenu osobu nego na svakoga čovjeka. Intenzivan erotski odnos nije poradi sebe samoga, već je njegova svrha prisega svakome čovjeku. Radi se o isključivosti poradi uključivosti. Već je samo dijete, kao plod intenzivne erotizacije, poziv partnerima na prisegu prema van, prema njemu samome.
Još više, istinska erotizacija između muškarca i žene usmjerena je prema erotiziranju, utjelovljivanju svake osobe jer, kao što već rekosmo, prisega omogućuje utjelovljenje i poosobljenje svakoga čovjeka. Tako erotika ne prestaje s posteljom ili s pragom vlastitoga doma. Jalov je pokušaj, što je danas često, tražiti u erotskome odnosu utočište pred vanjskim zlim, birokratskim, racionaliziranim svijetom, utočište koje bi funkcioniralo prema principu: u erotskome odnosu prisežem i poosobljujem, a u svijetu samo funkcioniram i otuđujem. Takav dualistički stav bio bi opet dokaz da se u erotskome odnosu nije dogodila istinska prisega, nego, spram vanjskoga svijeta, samo još jedan način egoizma, premda profinjeniji i suptilniji. A prije ili kasnije takav podvojeni svijet odnosa pretvara i sam erotski odnos u ono čemu se on htio suprotstaviti: u funkcioniranje iz koristi. Stoga erotski odnos zbog sebe samoga ne smije biti egoizam u dvoje (E. Fromm), u kojem se događa sebična opijenost dvaju ja: »Gdje je kršćanstvo odsutno, opijenost samoosjećanja je najintenzivnije. Ljubav i prijateljstvo su sam vrhunac samoosjećanja, jedno opijeno ja u drugome opijenom ja. Što se više dva ja ujedinjuju da postanu jedno ja, to se više to ujedinjeno ja sebično odvaja od drugih« (S. Kierkegaard).
Tako dolazimo do sljedeće teze: što se više priseže svakome čovjeku i erotizira ga se, to se više priseže ljubljenoj osobi i erotizira je se, i obrnuto. Dakako, erotika izvan postelje i vlastitoga doma nije i ne treba biti istovjetna s erotikom u postelji. Htjeti sa svakim voditi ljubav (seksualna poligamija) ili prisezati nekolicini osoba (bračna poligamija) značilo bi biti protiv dostojanstva druge osobe, njezine otajstvenosti i neponovljivosti. Ona bi time opet bila jedna u nizu. I Božja erotska postelja (njegov nutarnji život) drugačija je od njegove erotike izvan postelje, u svijetu, ukoliko Bog u sebi na drugačiji način ljubi, nego što ljubi svijet. No, ista ta Božja erotika ne ostaje u njemu već se razlijeva u svijetu. Takva bi trebala biti i ljudska erotika koja bi se iz postelje dviju prisega razlijevala u svijet i doticala svakoga čovjeka.
Time dođosmo i do konca naših promišljanja o kršćanskoj erotici. Autor ovih redaka nada se će ova fragmentarna promišljanja pridonijeti prevladavanju divlje erotike te dovesti čitatelja drukčijoj erotici, erotici unutar nevidljivoga: prisege, Boga i bližnjega.





Post je objavljen 24.08.2007. u 20:56 sati.