Marketing
Gdje je bio Ljač 1945?
Hello, world! Evo javljam se na blog nakon dugo vremena, sa fotkama od već prije nekog vremena, od jednog izlaska još od prošlog mjeseca. Sad sam se vratio s mora a frend iz švabije pa mi je konačno dao slike, a one su fakat dobre. Tekst sam imo napisan od prije pa je šteta ovo uskratit blogu.
A uostalom i sad ćete konačno čut DI JE LJAČ BIO ČETRSPETE!
Dakle, bilo je to onu večer kad je u Brek u KP-u slavio diplomu...
...
Nakon što sam nepozvan upo na rođendan od DJ Miljenka Cara na faksu, najeo se roštilja i kotlovine, zaklučio sam da bih mogo upast i u HNK, gdje je nakon predstave Eurokrema bio neki partaj, ergo bilo je cuge, a i tamo su čekali članovi Kolektiva, Fl3go, Kocka, Oksi i drugi. Vino je bilo gratis, kako jedino i priliči, pa se razgovor ubrzo raskuhao. Nije dugo trajalo dok se došlo na temu analnog seksa i masturbacije (obične, vaginalne), te su se nazočne članice Kolektiva ubrzo složile da im pri tom poslu (ovom drugom) ne treba niti pomisao na muškarca, štoviše da im "smeta", čime smo Fl3ego i ja ostali šokirani i osjećali se povrijeđeni kao rod (spol, W.T.F.). Jedna članica je čak rekla kak ona sebe voli snimati kamerom, što nam je bilo pre sick. Minus ženama kao takvim (plus jedino Severini, Pameli, Paris Hilton i ostalim normalnim). Plus Kocki koja je pozvala Puhovskog (Žareta, onog mrkijeg) da dođe pit s nama dok je prolazio, što ovaj nije htio (ne, ne zajebavam se, fakat nije došo). Minus Fl3gi jer se iščudžavo da kak je jebeno vino koje se dijeli, a ispalo da je obična Tuga.
Večer se nastavila u Krivom putu, poznatom zagrebačkom okupljalištu intelektualaca, kuraca i palaca, gdje se u općenihilističkoj atmosferi duha lišene vukojebine zvane Zagreb s kraja prvog desetljeća 21. stoljeća (kad će više doć taj bitak?) pilo i sralo i uglavnom bilo dosadno, tak da sam ja moro da sebe zabavim, pod 1) napiti se pošteno, pod 2) od našeg prijata Slovenca kojeg ćemo ovdje zvati Falus (jer ga i inače tako zovemo) nažicat cigaru, te pod 3) u jednom trenutku, da izaovem ikakvu reakciju, pri punoj svijesti razbit čašu o pod iz čisa mira. Reakcija ipak nije izostala, te mi se čovjek koji je u tom trenutku stajo blizu obratio s whatthefuck i prijetnjama, te sam se već ponado da mi nudi fizički obračun i da večer neće završit baš sasvim dosadno, ali uto je njegov frend skužio da smo s istog kvarta pa smo se na kraju izgrlili. Jebiga.
Tada je došo i moj prijatelj kojeg ćemo ovdje zvati Muc, karakterom utjelovljenje Kramera iz Seinfelda, s kojim rijetko kada može biti dosadno. Kad je i on skužio da mu je dosadno, ponudio je u razgovoru s Rusulicom da preskoče gluposti i da je, uz njeno dopuštenje, "pošteno izjebe", što je ova iz još neutvrđenih razloga odbila. Uglavnom, jasno je kom ide minus, a kom plus. U međuvremenu se pojavila mogućnost da se ide u Močvaru plesat na neku elektronjaru, što mi se u tom trenutku učinilo ful supać, al Kolektiv zbog kolektivne truleži ("ček, ček, bumo, ček, ček, bumo") nakraju nikako da se gene pa je zaslužil kolektivni minus.
I sad, oko dva u noći napokon počinje zabava. Muc i ja se zapičavamo prema Močvari, gdje zaključujemo da je ponižavajuće za čovjeka kao čovjeka dat 30 kn da se tam upadne, te gibamo dalje i čujemo muziku iz Boćarskog doma gdje mora da je neki opaki partaj. Upadamo bez pol pardona unutra, niko nas niš ne pita, a bogibogme ni mi nikog. (Onaj tko pažljivo prati vidjeće da je to već treći partaj na koji ja tu večer nepozvan upadam. Tu ne računam proslavu Brekove diplome, jer me je on častio pivom, premda se družim s Kunom, koji se prijetio zbariti mu curu.)
A unutra brate kejtering stolovi duž cijele dvorane, peri deri, mi skačemo na klopu i gledamo što više toga pojest prije nego nas skuži neki zaštitar!
NEPOZVAN NA VEĆ TREĆEM TULUMU TU VEČER... PRVOM SA JESTIVIM CVJIETNO-VOĆNIM ARANŽMANIMA. PIJEM I JEDEM DOK STIGNEM. RAZMIŠLJAM O ONOJ MILETOVOJ „ZA PIVO I UPAD UVIJEK ĆE SE NAĆI, A SVE JE DRUGO NEVAŽNO...“
Niko nas ne tjera, pa mi za šank, i ja naručujem dva Ballentinesa, koji ne volim, kao ni viski općenito, ali treba održavat promilažu. I sad dolazi preokret: Ja nevoljko posežem u džep po lovu da platim to pšenično sranje i pitam konobaricu kolko. Kad ono: NIŠ! SVA CUGA GRATIS! Bacamo baliće u stranu i počnemo naručivat sve živo, što čudnije, što šarenije, što skuplje, što manje preporučljivo miješat! Konobarica toči, nije njezino, i ja razmišljam o pozitivnijim stranama socijalizma...
Idemo mi plesat. Upadamo među poslovnjake i poslovnjakinje karakterističnim pogo-styleom (Desna ruka energično se ispružuje naprijed dok se lijeva noga diže i ispravlja na način šuta. Obrnuta ruka i obrnuta noga. Ponovi.) Oni gledaju. Mi čekamo kad će doći zaštitari. Muc: nemoj, izbaciće nas. Ja: pa u tom je i fora. Poslovnjaci se razmiču, nitko nas ne tjera.
Haračimo dalje. U kutu iza šanka u jednoj zdjelici opazismo cigare. Saznajemo da to nije za raju, nego za jednu VIP-OVU DIREKTORICU. Ne znam koja me od te dvije riječi više motivirala da ih ukrademo, ali otraga u backstage, pa ruku kroz zavjesu... ko u filmu. Pušimo ukradene cigare, ali nam ni to nije dovoljno. Primjećujemo apsolutnu hedonističku perverziju: FONTANU ČOKOLADE!!! Zarivamo unutra prste, gubice, čokolada teče, mi rokćemo ko svinje i gledamo hoće li nas više iko istjerat... Čokolada, šlag, Campari, banane, losos, šampanjac, cigare... Ja se mažem po faci s čokoladom i šlagom, umačem cigaru u fontanu, koristim je umjesto žlice... Arome kakaa i duhana se miješaju... što bi reko Davor Butković?
HALO... HABANA, BANANA, GRANA, DEBILANA... OVDJE SMO JOS KAO NORMALNI
STANJE SE POGORSAVA: OBRATITE PAŽNJU NA RUŽU KOJU GOSPODIN NA SLICI DRŽI ZATAKNUTU U DŽEPU KOŠULJE. RUŽA JE IZREZBARENA OD CIKLE I NATAKNUTA NA VILICU. NAPOMENA: CIKLA SE VRLO TEŠKO PERE U VEŠ-MAŠINI
ZASRANI, GLUPI, NEODGOJENI... SIMPLY VIP
Uvidjevši da se više nemamo na kome ni na čemu iživljavati, odlazimo s tuluma i krećemo put Savske s freestyle repanjem koje će trajati sljedećih pola sata. To izgleda jako loše jer smo tolko pijani da se ne možemo sjetiti dvije riječi koje se rimuju. Referenca nam je uglavnom zgođušna konobarica „Maja“, čije se ime rimuje s činjenicom da „nije htjela lizat jaja“. Kužite dakle razinu. Zapravo nismo (tim riječima) ni pitali, pa ni ne znamo da nije htjela.
Muc je nabrijan i pada odluka! Idemo sad na Mirogoj! Pet je ujutro, već se dani, a mi, i dalje repajući („Maja / jaja / do kraja / belaja...“) skaćemo na tramvaj (i po tramvaju), na Trg, na kiosk po pelin, pa gore!
DOKTOR ĆE SE SJETIT DA JA VOLIM SKAKATI PO SJEDALIMA TRAMVAJA, PA ČAK, AKO MORAM, I KAD NEMA LJUDI U NJIMA
Kad ono na Kaptolu, sve raskopano! Hodamo, repamo, budimo ljude, seremo bezveze. Ja nalazim neki radni stroj i pokušavam ga upalit da se vozimo Njime. Neide. Ja se maskiram čađom iz auspuha, onako kako rade specijalci u američkim filmovima.
BERLIN '45.
EJ FL3GO PAZI SE KAD TI DOĐEM TAM U BERLIN, MORAĆE TI POSLJE RENOVIRATI TAJ ATELJE ŠTO SI DOBIO!
TEŠKA VOJNA MAŠINERIJA CRVENE ARMIJE
VOJNIK LJAČIMIR LJAČIMIROVIĆ, 666. PJEŠADIJSKA DIVIZIJA
Napredujemo prema Mirogoju sporo ali neumitno. Odmaramo se na asfaltu. Prolazi murja i mi počnemo bježat u šumu. Nismo im zanimljivi. Nastavljamo dalje.
LJ.Č., PIJANI SIN LOKALNOG MOĆNIKA, PO POVRATKU S NARODNJAKA SLUPAO BMW-OV MINI. „HAHAHA, NEMA VEZE, KUPIĆE TATA NOVI!“
PEREMO MASKIRNE BOJE (ČOKOLADA, ŠLAG, ČAĐA IZ AUSPUHA)
RECITIRANJE POEZIJE ILI BACANJE KAMENA S RAMENA?
U UREDU ČUVARA GROBLJA: „DA GOSPODINE, AKO SE SAMI DOVEZETE MI VAS POKAPAMO 10% JEFTINIJE“
Nakon što smo na miru obišli groblje (nije bilo nikog živog) vraćamo se u grad. I sada dolazimo na genijalnu pomisao: Kada bismo sada, U NEDJELJU U 8 UJUTRO, ovako pijani, prljavi od glave do pete, zaliveni vinom i čokoladom, mokri i smrdljivi, uspjeli POKUPITI NEKE ŽENE tada bi to bila apsolutna i nenadjebiva potvrda da smo NAJVEĆI FRAJERI NA SVIJETU. Izazov stupa pred nas i mi ga prihvaćamo! No, da zadatak ne bi bio previše lak, mi odlučujemo da ih moramo nać U CRKVI!!! (Napomena: Čitatelji moraju razumjeti da su junaci naše priče u tom trenutku bili jako pijani. Premda logika trijeznog razuma odbacuje čak i mogućnost njihova uspjeha te time uopće smislenost nauma, njima se u datom trenutku ta mogućnost učinila sasvim realnOM, ako samo ulože dovoljno truda i budu inspirirani.)
Ali avaj! Ulazimo u katedralu, ljudi se skupljaju za misu, i sa užasom primjećujemo: „Pa nema ni jedne butre ispod 60 godina!!!“ Nažalost promili se već lagano spuštaju i mi zaključujemo da ipak nismo toliko pijani. Odlazimo van, a da nismo imali ni prilike testirati svoj šarm.
Ah, i tako naš pobjedonosni pohod ostaje uskraćen za završnu bitku! Odlazimo u Tkalču na kavu prije spavanja. Kljucamo. Prolaze japanski turisti. Kupimo se doma, ljudi se okreću za nama u tramvaju. Neki negoduju, nekima smo simpa. Jutarnju higijenu obavili smo prošavši po travi pred HNK dok su radile sve prskalice. Priča je dakle završila tamo gdje je i počela... Još zadnji guc pelina pa doma spavat, a sutra u nove pobjede!
MUC I LJAČ VAM OBEĆAJU: BEZ BRIGE, SLJEDEĆI PUT BIT ĆE JOŠ GORE!!!
Ljačimir Ljačimirovič, pješadijska divizija
Post je objavljen 24.08.2007. u 13:41 sati.