Edward VI-Danger
Vrijeme...Život...Besmislica za mene.Kao i da ne postojim...Prolaze tisuće godina a ja sam još uvijek isti.Još čekam.Moj spas...Nadam se.Izbavljenje od onoga što jesam.
Mislim si:nemoguće.Starim.Polako iz vana ali brzo iznutra.Osjetim kako me mržnja izjeda..Guta moju utrobu.Paučina petlja moje kosti kao što nikada nije radila.Ne,meni više nema spasa.Znam da ću ostati ovakav zauvijek,nitko mi ne može pomoći.Više ne želim...Ne želim,jednostavno ne želim biti ono što uistinu jesam.Sakrivam se vješto od istine...I uvjek ću se sakrivati..Jer oni ne smiju znati tko sam ja.Ali nemam snage više glumiti..Ne želim više žudjeti za krvlju,ubijati..Zašto???
Stajao sam slomljen pred svojim ogledalom,pažljivo promatrajući nečiji odraz.
Ne,ovako očajan,ovako depresivan,to nisam bio ja.To je bio samo neki vitki te ponešto viši muškarac,malo bljeđe puti od ostali ljudi,sa dugom valovitom kosom koja mu je samo malkice skrivala lice.Imao je vrlo gustu kosu,vrlo lijepu,onakvu kakvu bi baš svaki čovjek mogao poželjeti.Njegove su oči nadobudno buljile,njegove sive oči,krupne i jasne ali ipak malo vodenaste oči..Buljile su u svoj odraz.
Smrtnici
Polako te gotovo neprimjetno,uklopio sm se među njih koje smo zvali-smrtnici.Sada se postavlja ono vrlo poznato pitanje-zašto?
Na samome početku i ja sam mislio da ne znam,ali očito je da sam lagao samome sebi..I ostalima..Iako ja tada nisam bio svjestan svoje laži.
Još dok sam bio mlad i neiskusan,bio sam poznat kao najokrutnije i blago rečeno-najodurnije biće na svijetu.Nisam očekivao takvu slavu..Ali svima sam bio na crnoj listi.
Rođen te večeri...Pod punim mjesecom...Još vam nije jasno?Dakako..
Vampiri...Vrlo opaka,često nemilosrdna bića..Bića koja su sve ljude,ponajviše znanstvenike fascinirala diljem svijeta.Smrtnici su bili nezasitni..Kada su nas razotkrili,tražili su još i još..Ali mi im nismo htjeli dati više ikakve informacije o nama koje bi im koristile pošto smo znali da će nas stjerati u kut.Divili su se svim našim osobinama..
Njihova moć.Njihova brzina.Njihova nevjerojatna požuda...Ali mrzio sam to!Te pričice..Divljenje..Komu,nama??Nama koji moramo,koji smo stvoreni i natjerani za ubijanje??Mrzio sam svoju rasu i očajno molio za povratak u ljudski oblik.Ali ništa..Nitko me nije slušao,nitko me niti nije htjeo čuti..Svih je bilo briga za nekog jadnog vampira koji se sramio svoje rase..
Pričali su nam da vampiri stvoreni/rođeni pod punim mjesecom postaju agresivniji od ostalih.Kada spominjem riječ agresivno,mislim na one vampire željne najviše krvi.Nažalost,takav sam bio i ja.Dok sam bio mlad,ljudska bića nazvaše me Danger 666.Sotonin službenik.Đavolja desna ruka..Iako,naravno ja to nisam bio,samo su ljudi preuveličavali moje postupke.
Lovio sam stotine ljudi,tisuće ljdi,i nisam imao grižnju savjesti,a još manje trunku sažaljenja nad njima.Ne,ja to nisam razumio.Kao mlad,nisam uopće shvaćao svijet,nisam znao kakav svijet često je-okrutan.Kao i sve to,nisam razumio prirodu,njen govor,a još manje ljude.Tako glupa bića,mislio sam..Ali nisam bio u pravu,jer su me upravo oni natjerali na promjenu..Jer su upravo oni pametniji od mene samoga..A ja...Nisam poštovao ništa,nikoga,samo sebe.Ljudi me nisu podnosili,to mi je bilo sasvim razumljivo.Bojali su me se.Utjeravao sam im strah u kosti,u svaku njihovu živu stanicu u tijelu.Mnogi od njih su odlučili ne izlaziti UOPĆE van navečer,u puste ulice,znajući da bih ih tamo mogao najlakše zaskočiti.Naravno,mislii su naivnim glavama da će me se samo tako riješiti,ali ne.Ipak,odao sam se sve u svemu.Vrlo lako,vrlo brzo,toliku sam mržnju osjećao da ju više nisam mogao podnositi.Nisam više mogao ostati među njima.Prijetili su mi svi od reda,njihov strah prema meni je padao sve niže i niže uza strme stube i natjeravao me da se povučem.U početku mi nije smetalo ali polako,kada mi se um razbistrio,kada sam barem mrvicu odrastao shvatio sam.Te sam večeri dva sata sjedio na svome groblj i razmišljao.Samo razmišljao.Napokon,shvatio sam smisao NJIHOVA života.Odlučio sam više ne biti ovakav,a moja odluka je bila čvrsta.Od toga dana,postao sam nova osoba..Novo biće..Koje je izbjegavalo biti vampir.
Došao sam do svoga lijesa.Sasvim lagano ušao.Zatvorio se.I zaspao na vrlo dugo vrijeme.
Probudio se.UPRAVO SADA!
Novo vrijeme
Izašao sam iz svoga lijesa.Osječao sam se slabo,iscrpljeno,kao da ni nisam zapravo spavao sve ove godine.Zbilja je previše godina prošlo.
Odlučio sam izaći van.Sunce..Najveći predmet moje mržnje..Tako iritantno..Oduvijek sam ga mrzio i pitao se tko li ga je samo stvorio.Zapravo,dokazano je da sunce nije potrebno za život..Barem ne nama.Mi živimo bez sunca.No nažalost,potječem iz poznate,te kraljevske loze vampirske obitelji stoga sam ''otporan'' na sunce.Ne sasvim,ali ga mogu normalno podnositi.
Došetao sam do vrata i čekao te se dvoumio:hoću ili neću izaći?
Malo sam razmislio o mogućnosti da počnem sve iznova.Samo sam bez razmišljanja potegnuo kvaku od vrata.
Blještave zrake sunca obasjale su moje lice.Stoljećima nisam bio na suncu i sada ovo,tolikoje bilo jako da nisam mogao otvoriti svoje oči.Sunce je zbilja ojačalo od zadnjeg puta,sve je toplije.Stajao sam nekoliko minuta tako na suncu kako bih se privikao na njega.Nakon kraćeg vremena,još pomalo osljepljen krenuo sam.Iako nisam znao kamo idem,samo sam hodao.Lutao sam pustim ulicama,izbjegavajući ljude i njihove poglede.Putem sam razmišljao..Duboko..Nakon nekog vremena lutajući nepoznatim mjestima,sjetio sam ga se.Sjećao sam ga se...Još uvijek.Moj dvorac.Naš dvorac,dvorac svih močnijih vampira,moje vampirske ''obitelji'',gdje sam proveo svoju mladost učeči od najpoznatijih vampira srednjeg vijeka.
Blizu dvorca,nalazilo se moje omiljeno groblje.Zbilja,bilo je to najljepše groblje ikada,sa svježom zelenom travom,gdje je prolazio uređeni puteljak koji je vodio točno do dvorca..I naravno,moja klupica.Moje omiljeno mjesto...Ni sam ne znam točno zašto,ali ta klupica je stvarno simbol moje usamljene mladosti,jer,sječam se..Kada sam bio tužan,usamljen ili ljut,otišao bih do nje sa svojom violinom.Voljeo sam sviranje više od ičega u životu,to je jedino što mi je ostalo iz prošloga-ljudskog života.Svirao sam svoju vlastitu muziku,znao sam skladati,radio sam to vrlo stručno i barem tri puta bolje od ljudskih bića..No,u svome životu,kakav sam bio,nikada nisam odsvirao ljubavnu pjesmu.Sve su moje pjesme zvučale tužno,ali unatoč tome,sviranje bi me svaki put oraspoložio.
Naime,uz sviranje,znao sam lijepo crtati.Voljeo sam također provoditi sate u svojoj sobi,slikajući te duboko razmišljajući o nečemu,ali uglavnom sam crtanje zanemarivao te se posvetio cijelim duhom sviranjem.
Bio sam veliki umjetnik..Ali neshvaćni..
U jednome trenutku,ponadao sam se da još u dvorcu ima barem netko od mojih starih poznanika.Moja nada nije umirala.Sjetio sam ih se svih,kao da sam jučer sa njima skupa večerao u dvorani kao najveći bogatun te mirno vodio razgovor sa Akalom..Moja neproboljena drska ljubav..Nikada ju nisam u cjelosti pobrisao iz sjećanja.
Zato sam morao pronaći dvorac!
Post je objavljen 24.08.2007. u 13:22 sati.