Čudno je
Osjećam se tako sama.
Tako odvojena od svijeta.
Pred očima mi tvoj lik,
Pogled anđela.
I shvatim koliko mi fališ.
Koliko mi fale tvoji dodiri,
Tvoj glas,
Zašto te tako teško zaboraviti,
Odustati od svega
Kad si me tako povrijedio.
No znam,
Srce ne bira
Preslaba sam da se borim,
Da se uvjeravam da te mrzim.
Teško je protiv srca,
A ono kuca samo za tebe,
Ne mrzim te, naprotiv..
Volim te
Postoje u nama neke nijeme riječi,
tihe riječi...
što sjaje svom svojom šutnjom..
i što u našim srcima
kao kapi kiše blistaju
i igraju svoju neumornu igru.
Postoje u nama neke male tišine,
koje kao sunce blješte u očima,
i svaki naš pogled..zaslijepi
u tom divnom osjećaju...
zanosu.. čarima...snovima...
Postoje u nama neki skriveni osmjesi
što u kutu srca nekad zatrepere,
i na našim usnama titraju u tihoj čežnji...
Postojiš ti...i drhtaj što mi prolazi
tijelom pri spomenu tvog imena
pognuta glava i puštena suza.
Postoji nas dvoje i jedno slomljeno srce..
Da, usamljena sam.
Priđite mi bliže. Molim vas.
Vrijedi pokušati.
Pitajte me jesam li dobro,
nježno pitajte : Što ti je?
Možda se uplašim i zatvorim
natrag u svoj svijet.
Možda kao i uvijek kažem : Ništa. Dobro sam.
A možda...Možda budete imali sreće.
Možda vam isprićam svoju priču...
Post je objavljen 24.08.2007. u 10:27 sati.