Slutiš da došao je kraj.
Slaba si, ali to ne želiš priznati.
Glasno se smiješ, tako da svi vide da te nije briga.
Ali zapravo...istina je potpuno drugačija!
Žao ti je.
U duši plačeš,
ali ne želiš da to drugi vide.
Ti ne smiješ biti žrtva.
Ti ne smiješ biti slaba.
Jer ipak, tebe svi vole.
Smatraju te curom koju nije briga.
Curom koja voli zabavu, provod...
Ali u biti - oni te ne poznaju.
Ne vide da je sve to maska.
Želiš da ti se vrati, jer...samo on te poznaje.
Ali ne želiš ga moliti.
Želiš da on traži tebe.
I onda, nastaviš se smijati.
Nastaviš plesati među gomilom isfucan maski.
I osjećaš se dobro.
Ali kada samo na trenutak skineš masku, da udahneš svježeg zraka preplave te emocije.
Tražiš ga, ali njega više nema.
Zatim ponovno stavljaš masku.
Odlaziš u gomilu koja se međusobno ne poznaje.
A za tobom ostaje samo trag razmazane šminke.
I sjećanje na jednu curu koju su voljeli, kojoj su se divili...
Ali je nisu poznavali...
Post je objavljen 23.08.2007. u 10:33 sati.