Ili Kako je Prpić Veliki sjeo u vlastiti drek
I tako prođoše mjeseci, a veličanstveni Tajp ne napisa niti riječi o pizdarijama Jovana Stanisavljevića-Čaruge, slavonskog pljačkaša, tješitelja finih damica, snašica i birtašica…Čekajući tako do kasnih noćnih sati da iz Tajpove tipkovnice poteče nova priča, odjednom mi se ukaza …
-Odrezat ću mu tu lažljivu jezičinu, samo kada ga se dočepam-mrmljao je u bradu Pavle Prpić-Veliki dok je širio gunj ispod krošnje debla u šumi Pustinjski vrh između Koške i Budimaca. Čarugin zamjenik, baš kao i cijela družba Gorskih tića bila je smrknuta nakon što su cijeli dan čekali dresinu koja je trebala prevesti novac za radnike Najšlosa.
-Jebat ću mu mater i ženu i babu i …- tu se Pavle zagrcnu od bijesa koji je nekontrolirano potekao iz njegovih velikih usta. Hvatao je zrak, slinio, a oči su mu dobivale mutno crvenkasti odsjaj, znak je Prpić Veliki spreman na sve. Jatak Dušan Stanković, koji im je javio tu vijest i zbog koje su pohitali čak iz Donjih Andrijevaca, nije ni znao koliko je sretan što nije u blizini razgoropađenog Prpića. Čaruga je zamišljeno šutio, ne obazirući se puno na bijes svog zamjenika. Šutke je razmotao svoju vojničku kabanicu, naslonio se na deblo i u polusnu pokušao dočekati zoru.
-Jutro je pametnije od večeri-razmišljao je odgađajući svoju odluku za sutra. Nikad ne znaš što se sutra može dogoditi.
Ostali su šutke slijedili primjer svog harambaše, tražeći najprikladnija mjesta za spavanje. Bila je polovica lipnja 1923. večeri su bile mlakaste ali se pred zoru valjalo dobro umotati u gunjeve ako ne želiš da ti se studeni šumski zrak uvuče pod kožu do kostiju.
Svanjivalo je. Svijetlost se probijala kroz krošnje stabarja pužući preko sklupčanih tijela hajdučke družine. Prpić Veliki promatrao je prugu, još uvijek bijesan zbog noćenja i cjelodnevnog iščekivanja dresine. Držao se za granu mladog jasena, hlača i gaća svučenih do ispod koljena. Stenjao je i puhao kao da je jučerašnje bjesove pokušao istjerati kroz stražnjicu koju su škakljale drvenaste vlati trave. I dok je kolutajući očima, grleno otpuhivao kao da je u ekstazi i da svršava s nekom mladom seljankom, odjednom u daljini opazi dresinu kako klizi prugom. Napregnu vid željevši se uvjeriti da dresina uistinu dolazi, nesvjesno povuče jasenovu granu koja se slomi ne izdržavši težinu pogolemog Prpića. Ljudeskara uz krik svom težinom pade unazad u vlastiti drek. Opet je Prpić jebo sve po spisku svima: i dresini i žandarima, jatacima, njihovim mama, babama, konjima… dok je guzove brisao širokim listovima paprati. Trčao je do družine, smiješno poskakujući s navučenim gaćama i dopola svučenim hlačama koje je jednom rukom pridržavao, a drugom se štitio od granja kroz koje je trčao.
- Dolazi, dolazi!-povikao je.
- Jel' žandari?-dreknu Čaruga laćajući se puške. U istom trenu i ostatak družbe bio je na nogama, držeći puške, sanjivo buljeći i stabla koja su ih okruživala, očekujući da se iza svakog debla krije barem pet žandara.
- Dresina, dresina..- dahtao je Prpić naslonjen na panj hvatajući zrak zamoren od trčanja i ranojutarnjih uzbuđenja.
Iznenađeni hajduci potrčaše do pruge, skriše se u grmlje, a Čaruga i Prpić uhvatiše jedan osušeni, izvaljeni panj i dovaljaše ga na prugu.
- Jebote, što smrdiš. Ko da si up'o u govno-reče Čaruga Prpiću dok su valjali panj. Prpić ništa ne odgovori već šutke nastavi gurati panj na prugu. Negdje oko devet sati , iza okuke pojavi se dresina na kojoj su bili blagajnik Nemedi i vozač Petrić, te žandarmerijski narednik Simo Tintor. Ugledavši panj, Petrić uspori, a Tintor pokuša kundakom puške gurnuti panj s pruge. U tom trenutku iz žbunja iskoči Čaruga s dva pištolja i dreknu:
- -Stooj!
- Čim je dreknuo Čaruga ispuca oba pištolja na dresinu, a vatru iz grmlja osuše i ostali razbojnici. Tintor pade pogođen na dva mjesta dok Nemedi i Petrić skočiše s dresine i udariše u bijeg put šume. I dok se Nemedi dokopao šume, Petrića dohvati jedan hitac i on pade pogođen u nogu na samo par metara od prvih debala. Razbojnici se nisu puno obazirali na njih već počeše grozničavo preturati po stvarima na dresini tražeći novac.
- - Braćo, ubijte me ne dajte da se 'vako patim- zapomagao je ranjeni Tintor dok su hajduci tražili novac.
- -Šuti, đubre žandarsko-obrecnu se Stevo Šikić. No, odjednom kao da se nečega sjetio, počne Tintora pretresati ne obazirući se na njegove krikove. U džepu mu je pronašao 320 dinara i srebrni sat koje spremi u svoj kaput. Još jednom pogleda na ranjenog žandara, kao da je nešto zaboravio. Za oko mu zape njegova puška koju Šikić prebaci preko vrata.
- -Tebi neće trebat', a ionako ih imate previše – reče i cokulom šutne Tintora u rebra koji muklo zaječa.
- - Evo ih, tu su!- radosno podviknu Čaruga pokazujući vreću s novcima.
- Razbojnici ostaviše ranjenike, žurno pohitaše u šumu kako bi izbrojali plijen. U vreći je bilo 40 tisuća dinara.
- Evo svakom po sedam 'iljada dinara, a Dušanu ponesite iljadu. To mu je nagrada što nas je obavijestio. A sada put po noge, svatko na svoju stranu, a ja ću vas već pronaći kada mi zatrebate– reče Čaruga spremajući svoj dio novca.
- Nakon par minuta šuma zatihnu. Hajduci poput duhova nestaše, a samo je na pustopoljini ostala dresina, umirući žandarmerijski narednik Tinor i stari, osušeni panj koji je poput neke velike lešine ležao preko tračnica.
Post je objavljen 23.08.2007. u 00:45 sati.