Marketing
pain opinions are sitcom feeding
Zamislite da letite visoko visoko u oblacima, lagani ste kao pero i totalno nabrijani adrenalinom.
Nitko i ništa vas ne može zaustaviti, vi ste kralj svijeta.
I onda "bum" hladna ruka stvarnosti vas je opalila posred lica, počinjete padati, padati duboko u ponor, u tamu koja vas okružuje, hladna poput najhladnijeg leda.
I onda dolazi bol, vruća kao vatra, gori, sve gori, pred očima crveno, a vi samo ležite dok glazba trešti svuda oko vas.Uvlači se u najmanju česticu vaše kože, jastuka, kreveta, zidova. Glazba vas oduzima, nestaju sva osjetila, samo vibracija glazbe, i taj glas koji vas poziva da otkrijete skriveno značenje riječi koje tako bolno i sporo izgovara
I unatoč svemu osjećate se sjajno,spremni za suočavanje sa svijetom, opet iznova a sve što ostaje je tajna skrivena u rukavu majce...
Da bila sam na kavi sa svjetskom ladom i kao i uvijek, bilo je lijepo ili kako bi to ona rekla, bilo bi "fancy kul" =), al imale smo mi i boljih trenutaka, momenata kad je svijet bio pješčanik a mi smo pravili kule i dvorce od pijeska, puštajući mašti da nas povede do najskrivenijih kutaka svijeta u najveće pustolovine.
Kad smo imali čajanke i pretvarali se da znamo o čemu pričamo.
A sad...sad se samo pretvaramo da je svijet naš, problemi nas sustižu, život nam se približava, tjera nas u stupicu, truje nam maštu...
-"Au revoir": reče gospođica iz kabareta,uz lagani naklon -"do sljedećeg puta", i s tim riječima otpleše dalje, u susret zalazećem suncu, i dok je gledam lagani vjetrić koji puše nanosi njene posljednje riječi, jedva čujne, kao šapat -"the show must go on"
Post je objavljen 22.08.2007. u 21:07 sati.