Marketing
„...meni je dobro, jer je sve upravo onako kako Bog hoće...“
...hm, jako lijepa izjava, ali ja se, nažalost, ne mogu složiti s njom...rado bih htjela reći: „Da, istina je!“...ali ne mogu...trebala bih biti zadovoljna svojim životom, ali tu moju sreću kod mene uvijek nešto mora pokvariti...ili to bude neka osoba, ili neki postupak, ili pak neka riječ...uvijek se pitam u čemu je problem?! Gdje sam pogriješila?! Da li sam ja zapravo loša osoba pa me sreća zato neće?! ... ne znam prave odgovore na ova pitanja...i ne znam da li su uopće to prava pitanja moje nesreće u životu...imam toliko osoba pokraj sebe koje me vole, koje me podržavaju...imam svoje roditelje koji me svaki dan živciraju, ali oni su moji i kakvi god da bili, volim ih...imam jednog jedinog brata, pa opet i on je moje jedino bratsko biće, kako da ga ne volim?! Život je bio okrutan pa mi uzeo jednoga brata, ali zato mi je na dar dao drugoga i sada njega volim za njih obojicu...imam toliko prijatelja, ali onih istinskih prijatelja, do kojih mi je stvarno stalo...ne mogu nikome opisati koliko sam sretna što imam takve prijatelje...ne pronalazim ni jednu riječ dostojnu njihovoj usporedbi...ni jednu jedinu...da ih ne nabrajam sada sve tu, znaju oni dobro koji su...i osjećat će se prozvanima kada budu ovu čitali...a i oni koji neće čitati, sigurno će im se štucnuti sada kada mislim na njih dok ovo pišem...i eto, imam naizgled savršen život, ali...uvijek postoji to glupo ali...nemam ono zbog čega zapravo svaki čovjek živi...nemam nikoga kraj sebe da mi bude sva sreća na svijetu...možda ću zvučati umišljeno, ali mislim da sam osoba koja zna voljeti...što i pokazuje uvijek to da skoro svaki puta ja na kraju patim poslije nekoga...glupo mi je sa mojih 17 godina govoriti o tome, jer život je preda mnom...ali opet...kad pogledam moju Andrijanu koja već 10 mjeseci ima dečka i tako je sretna...Seko, čuvaj ga ko oko u glavi!!...kad vidim koliko mojih prijateljica već ima dosta duge veze, po godinu i nešto...a ja...ja sama, kao da ništa ne vrijedim, kao da sam odbačena sa svih strana...i onda kada jedva dođem do toga da budem sretna, tu sreću netko ili nešto mora uništiti i opet suze, bol, tuga...uvijek se pitam da li sam ja pogriješila, kako ispraviti tu moju pogrešku, što učiniti?! Ali uvijek se sve svodi na jedno...nisam ja kriva i to bude svačija pogreška, samo ne moja...to mi kaže svako koga god pitam da li sam ja možda kriva za sve...i eto...kako sada da se složim sa ovom tvrdnjom da je meni sve dobro, kada mi fali ono najvažnije?!...ljubav nekoga do koga mi je stalo...nekoga koga volim...stvarno se zamislim i kažem si da nikada neću naći osobu kojoj će do mene biti stalo isto onoliko koliko i meni do te osobe...ili bar upola toliko...mislim da sam bar to zaslužila...sad sam ovak
...i kako kaže moja Tomislava... „...ah, ta ljubav!“...baš to...ah, ta ljubav...ni s njom, ni bez nje...jbg...
...vaša KiK@...
Post je objavljen 22.08.2007. u 19:32 sati.