Pregled posta

Broken wings

Sviđa mi se novi blog.hr, sve je posve osvježavajuće i na neki način inspirira na pisanje, a i savjetovali su pisanje novog posta, iako nisam baš shvatila zašto, ali evo novog posta. I razmišljala sam napisati post o nečemu što mi se već neko vrijeme mota po mislima. Za dva-tri tjedna putujem u Sarajevo, gdje ću studirati komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, i jako sam nestrpljiva, sretna, ali i pomalo uplašena. No, neću danas pisati o svojim osjećajima vezanima za odlazak, nego o svojim pripremama za odlazak. Neki dan su se moji roditelji i sestra vratili iz Bosne, točnije mog rodnog grada Vareša, gdje ću živjeti za vrijeme studija, ili bar u početku dok ne nađem nešto u Sarajevu, te su sa sobom donijeli i fotke moje sobe. Naime, moja soba će biti nekadašnja soba mojih roditelja. Kupili su mi krevet i ormar, pa su mi donijeli par fotki da vidim kako to izgleda. Dobro izgleda, btw. Ali nešto drugo sam shvatila, a to je da želim unijeti u tu sobu što više veselja, tako da mi bude lakše naučiti se da je to sada prosor u kojem živim, te sam odlučila napraviti ono isto što sam napravila ovdje, u ovoj sobi. Spremila sam puno fotki, slatkih natpisa, postera, sličica i sl. koje su ponijeti sa sobom, kako bi ispunila moj novi životni prostor. Malo sam se zapričala, tj. pobjegla od teme ovog posta, ali to je predložak mojoj priči, i uzrok tim mislima o kojima ću pisati. Pripremajući tako različite citate, pričice i ostalo za zid naletila sam na par stvarno poučnih anegdota, izreka, citata, kako ih već nazvati. Izabrala sam ih jer mislim da je dobro imati na svom zidu neke poučne stvari koje možeš svakodnevno pročitati, da ti podignu raspoloženje, podsjete na neke pozitivne stvari u životu i upozore na sve ono loše, negativno. Rado bih sad izdvojila sve te rečenice, jer znam da su stvarno jako korisne svakome tko ih pročita, ali danas pišem samo o jednom takvom, nazovimo ga upozorenju, pouci...
Pa evo ga:

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

Vjerojatno su se mnogi od vas već susreli s ovim, ne znam kako to djeluje na svakog od vas, ali znam zašto meni već danima ne izlazi iz glave. Zato što se pitam: koliko sam krivih riječi izgovorila, koliko sam mogućnosti izgubila, koliko vremena mi je prošlo uzalud, na koga sam bacila kamen i kad to nije zaslužio, jesam li se borila za ljubav? Pomislite li vi na to?
Koliko toga ne mogu vratiti? Puno, jako puno. Previše. I ne mogu se pomiriti s tim, i uzaludno pokušavam utješiti samu sebe. Zašto si i sada, umjesto da prihvatim greške, samo još više lažem? Ne znam, valjda nam je to usađeno u podsvijest, da pamtimo samo ono dobro, ali ne znam koliko je to pozitivno. Vjerojatno u nekom dužem periodu jest, bolje je pamtiti samo ono dobro jer nam to omogućava da idemo naprijed. Ali kako da si oprostimo sve ono što smo izgubili? Kako da si oprostim?
Ono što me najviše muči jest ova zadnja rečenica LJUBAV ZA KOJU SE NE BORI i stalno je čujem, kao da je neki tihi glas u mojoj glavi izgovara: ljubav za koju se ne bori, ljubav za koju se ne bori...
To me pomalo izluđuje, jer mi ta neka grižnja s primjesom kajanja, čežnje, tuge i nespokoja ne da mira, i ne mogu zaboraviti sve dok ne dobijem odgovor: Jesam li se borila? Jesam li se borila dovoljno? Taj odgovor mogu mi dati samo dvije osobe. Ja. I onaj za kojeg sam se borila. Nedovoljno borila. Jer sam izgubila.
I pitam se gdje sam pogriješila, kad sam dala sve što sam mogla, najviše što sam ikad dala od sebe, ali nije bilo dovoljno. I strah me, da možda nikad neću moći dati dovoljno. Tješim se... Možda jer negdje duboko u sebi znam da sam mogla dati više, da sam se mogla doista boriti, ali nisam. Ne. To je moj odgovor. Jesam li se borila? Ne.
Možda sam pokušala, ali nisam imala dovoljno snage za nešto više, ili sam možda imala previše ponosa, previše prkosa?
Ne znam. Koliko pitanja, a kako malo odgovora.

Valjda je takav i život... Moja prva knjiga koju sam ikad dobila zove se Tisuću pitanja, tisuću odgovora, moram priznati to mi u ovom trenutno tjera osmijeh na lice. Koja ironija. Jer ovo stanje u kojem se nalazim bi se trebalo zvati Tisuću pitanja, nula odgovora. Strašno...
Ajde bar sam se nasmijala. Ne preostaje ništa drugo nego tražiti odgovore. Potraga. Borba još nije gotova. Jer za razliku od nekih stvari koje se ne mogu postoje i one koje se mogu vratiti: volja,snaga, vjera, upornost, nada, želja,... čemu tražit više?
Bit svega je ponovno poletjeti.

Post je objavljen 22.08.2007. u 16:54 sati.