Marketing
The end
Jos uvijek si ne mogu izbiti te slike iz glave. Jos uvijek se ne mogu pomiriti da ga vise nema. Jos uvijek mi dodju suze od same pomisli na jucerasnji dan. I kad sam se jutros probudila u sebi sam se potajno nadala da je sve to bio samo jedan ruzan san, ali ipak nije. To je bila okrutna stvarnost koja me jako potresla.
U subotu sam saznala da mi je bivsi poginuo na motoru. U jednom ostrom zavoju preso je na drugu stranu i slupao se direkno u jedan peugeot 206 koji je dolazio iz suprotnog smjera i zavrsio u bolnici s teskim ozljedama. Drugo jutro je umro. Kad sam vidjela sliku u novinama sledila sam se. I ja sam se masu puta vozila na tom motoru, a sad je u totalnom raspadu. Ovo je jedna od tih slika i mislim da dovoljno govori.
Taj isti dan popodne sam isla na otok s frendicama jer sam dobila slobodan dan na poslu tako da nisam o tome puno stigla razmisljati i sad vidim da je tako i bolje, ali jucer sam se vratila u stvarnost. Jucer je bio sprovod. Iako nisam mislila da cu toliko plakati jer je vec proslo 10 mj. od kad smo prekinuli nisam mogla. Lijes je bio otvoren i ja nisam mogla ne zaplakati. Plakala sam ko kisna godina. Bilo je uzasno gledati njega tako nepomicnog onako blijedog. On koji nikad nije imao mira, koji je uvijek sokirao sve oko sebe, koji je uvijek bio nasmijan i sretan...bilo je uzasno.
Vidjela sam mu sestru kako drzi onu jaknu koju je uvijek nosio kad se vozio na motoru, koju sam i ja vise puta nosila. Masa uspomena se odmah otvorila u meni i samo sam plakala sve vise. Sjetila sam se svih detalja, kako sam se bojala kad me vozio prvi put na motoru, kako je dolazio po mene poslije skole, kako smo isli na cuge, kako smo skoro svaki dan u tih 2 mj. bili zajedno, kako me zagrlio kad sam ga dosla posjetiti u bolnicu i reko mi da me voli...
Tamo sam mu vidjela i najboljeg frenda s curom s kojima smo cesto izlazili. Srce mi se raspuknulo od boli. Kad mi kazu da sam i ja mogla biti s njim na motoru i da su sretni sto sam prekinula s njim osjecam se jos gore. Znam da je to istina, ali ovo stvarno nije vrijeme za takve rijeci. Znam da svi koji su mi to rekli su me tako jako zagrlili zato jer su sretni sto sam jos tu i zato sto me vole, ali tesko mi je, uzasno tesko. On je imao samo 24.g.
Taman kad se ponadala da je sve krenulo na bolje, da sve ide nekim normalnim tokom shvatila sam da nije tako i da niti nece biti jer ne moze biti. Kod mene ne.
Don't want to face goodbye
Until tomorrow
Don't wanna look into the eyes of a day that fades..
Post je objavljen 21.08.2007. u 23:30 sati.
