Marketing
Pariz
"Paris was made for lovers
Paris was made for lovers
Why else would Paris even be there?
The little streets so charming
The mademoiselles desireing
And they're the reason you'll find
me there..."
Michel Legrand
U prošlome postu ste mogli pročitati o Taizeu, a sada dolazim do dijela kada smo u subotu, nešto prije ponoći, spremili stvari, pozdravili se sa svima i uzbuđeni sjeli u autobus. Gotovo polovica Oyaka se skupila na parkiralištu i svi su nam mahali, i jedan zavoj kasnije, Taize se više nije vidio. Vožnjom kroz pitoreskna francuska mjestašca, domogli smo se autoputa (s time da je vozač prije toga pogrešno skrenuo na rotoru, došao na autocestu, pa ponovo na rotor i neku prigradsku cesticu kojom se vozikaju traktori). Vožnja je trajala više-manje šest sati, uz jedno kratko stajanje na autoputu. Kad nas je sam-svoj-majstor voditeljica Sanda 
upozorila da ulazimo u Pariz, trgnuo sam se iz sna i gledao van, ne želeći propustiti niti običnu kantu za smeće (kojih i nema baš puno, ali o tome kasnije). Nakon polustane vožnje, došli smo do središta grada. Pariz je u bio začuđujuće prazan, s obzirom da se radi o gradu s pet milijuna stanovnika. Dovezli smo se do Slavoluka pobjede i uspješno smo izbjegli manju prometnu nesreću (već pogađate razlog) da bismo se parkirali pokraj i tako bezveze čekali petnaest minuta (vozači nisu znali slijediti upute GPS-a). Kako je bila subota ujutro, ljudi su se vraćali iz noćnog života, i to 90% posto njih vozi Mini Cabrio, i iako je vani bila noć i pomalo prohladno, svaki cabrio ima spušten krov. Autobus je napokon krenuo, i ostavio nas u vjerovatno najpoznatijoj aveniji na svijetu, Champs Elysees (Elizijske poljane). Dok smo sjedili u busu čekajući konačan plan, promatrao sam ljude kako izlaze iz velikog disca Queen, svi su luksuzno obučeni i ulijetavaju u taksije ili u neke od parkiranih Porschea, Ferrarija i sličnih. Ima i tipičnih pariških zaljubljenih parova koji se ljubakaju na klupicama i stubama za podzemnu, ali i jedan skupo obučeni dečko koji spava na obližnjoj klupi. Kako je bilo prerano da se otvori podzemna, malo smo prošvrljali jednom od najskupljih ulica na svijetu. Ako ste mislili da je to ulica shoppinga i visoke mode, tek ste djelomično u pravu, zato što se svi dizajnerski dućani nalaze u ulici prije (zaboravih kako se zove), a butici po Champs Elysees su međusobno pomiješani, tako da se Louis Vuitton nalazi pokraj Adidasa, a kraj Cartiera možete kupiti kebab. Nakon što se podzemna napokon otvorila, ušli smo unutra, kupili karnete i čekali vlak. Stanica je bila poluprazna, ali je zato pretrpana reklamama i ima par automata za piće. Vlakovi su užasno brzi, a kako su bili poluprazni, mogli smo i sjesti. Samo 15 minuta vožnje kasnije (uz presjedanje) došli smo do znamenite četvrti Montmartre, kolijveke boemske revolucije. I da, tu se nalazi Moulin Rouge, ali nismo ga stigli vidjeti. Inače je Montmartre brdo, što znači puno uspona i stepenica, a nama, tek probuđenima to baš i nije odgovaralo. Tamo možete naći hrpu tipičnih restorančića, bistroa i dućana, ali i pokoju gradsku vilu te hrpe čistača. Kad smo se dovukli do vrha i bazilike Sacre Coueur, odvojili smo 15 minuta sa slikanje, zato što je pogled zbilja fenomenalan i jedna je od stvari koje se nikako nebi smjele propustiti. Bazilika sama po sebi je lijepa, ali i poluprazna, zato što je svećenik nedjeljnu misu držao za nekih 10-15 ljudi. Iznenadili su me i automati za nekakve "medaljone" na ulazu u crkvu, pa je samo pitanje vremena kada će staviti i automate za piće. Stepenicama smo se spustili do podnožja, i šokirala nas je količina smeća u prostoru bazilike, pa smo zaključili da je perivoj ekvivalent našem Rokiću. Nakon obavljanja prirodnih potreba u javnom WC-u koji izgleda kao kakva svemirska kapsula, krenuli smo metroom prema Place de la Concorde, jednom od najvećih trgova na svijetu. Trgom dominira egipatski obelisk star preko 3300 (!) godina i dvije identične fontane, fontane Kraljeva. Nakon kratke šetnje obližnjim parkom, sjeli smo na metro i odvetzli se do slijedeće stanice, Eiffelovog tornja. Sam toranj je onako spektakularan i lijep kakvim sam ga oduvijek zamišljao, a pravu predodžbu o njegovoj veličini možete dobiti tek kada stojite u podnožju. Kako toranj ima četiri postolja, postoje četiri ulaza, i to dvije vrste: lift i stepenice. Liftom ćete doći brže, ali ako dodate čekanje od sat i pol (i to ako nije gužva, a gužva je uvijek) više se isplati ići stepenicama. Do prve razine vodi preko 300 stepenica, u prijevodu, 10 minuta hoda. Prva razina se nalazi na visini od otprilike 50 metara, a pruža jedinstven pogled na cijeli grad, ali i još par stvari. Tako tu možete naći suvenirnicu, minijaturnu kino-dvoranu, muzej o tornju, WC i hrpu prostora za slikanje. Tu se još nalazi i kafić, a cijene su očekivano astronomske (kava je 4 eura, a flaširana voda,isključivo Evian, isto 4 eura.) Kako obožavam kroasane, nisam mogao odoljeti jednom, i bio je najfiniji kojeg sam dosad probao. Do druge razine se ponovno hoda 10-15 minuta, ali kad sam došao gore, vratio sam se na prvu da se malo odomorim, jer sam već bio na izmaku snaga. Inače. na drugoj razini je restoran Jules Verne, jedan od najskupljih na svijetu gdje se treba rezervirati najmanje 12 mjeseci unaprijed. Na trećoj razini, odnosno vrhu tornja je vidikovac, ali se lift treba čekati dva sata.Dok smo čekali ostatak grupe koji je imao živaca (i hrabrosti) za treću razinu, kupio sam suvenire i razglednice i pogledao kratki dokumentarac o tornju. Kada smo se svi skupili, bilo je vrijeme za vožnju brodom po Seini, što je značilo povratak dolje s tornja i onu hrpu stepenica. Ovaj put mi se od silnog hodanja pomalo vrtilo pa sam jedva čekao da siđemo dolje. Vožnja brodom je bila odlična, ali je prekratko trajala. Osim toga, ženska koja nam je bila vodič nije imala pojma o engleskom te sam uspio skužiti samo par riječi od svega što nam je napričala. Iskrcali smo se kraj otočića na Seini na kojem se nalazi katedrala Notre Dame i krenuli smo u razgledavanje Latinske četvrti, onog "tipičnog" Pariza. Kako smo i ovaj put bili podjeljeni u grupe, trebalo je nešto pojesti, a većina moje grupe je navalila na McDonald's, iako sam ja bio protiv. Kad smo stigli do McDonald'sa, shvatili su da ipak nije najjeftinije rješenje, no tad je bilo kasno pa smo se ipak tamo najeli. Latinska četvrt je puna minijaturnih dućana i restorana, ali poštanskog ureda ni za lijek. Kad sam napokon našao jednog, shvatio sam da ne radi nedjeljom pa svi koji ste očekivali razglednice, dobit ćete ih osobno. Kao i na sve ostale znamenitosti, na ulaz u Notre Dame je povelik red, pa smo to razgledavanje preskočili. Louvre smo vidjeli samo izvana, što je i logično, so obzirom na veličinu kompleksa (kao 4-5 Mimari) ali smo prošetali kroz shopping centar ispod Louvrea, luksuzno uređen, ali sa normalnim trgovinama. Šetnjom kroz grad našli smo prvi metro i dovezli se do Place Charles De Gaulle i još jednom bacili pogled na Champs Elysees i Slavoluk dok smo čekali autobus...O putu kući ne želim previše trošiti riječi. Vozač je na slovenskom autoputu vozio 70 na sat (vidio sam!) s time da je kočio u zavojima. Na autoputu. Sa 70 km/h. Nismo se ni trudili govoriti tiho kad smo ga ismijavali. No dobro, evo uživajte u fotkama.
(kliknite na sliku da biste povećali)
Slavoluk pobjede u točno 6 ujutro
Montmartre
Pogled sa Montmartrea
Bazilika Sacre Coeur
Obelisk
Ja ispred Eiffelovog tornja
Tour Eiffel itself
Atmosfera u podnožju
Pogled na južni dio Pariza
Notre Dame
Louvre
Au revoir, Paris!
Slike sa umjetničkim predznakom su na Neveninom Deviantu.
Post je objavljen 20.08.2007. u 16:17 sati.