Marketing
Strasti
photo by 25bmw2
Strasti - prvi nastavak
1.
Trčao je svom snagom pustim ulicama grada i njegovi su brzi koraci odzvanjali šaljući poruku straha. Zgrade kao da se naginju prema njemu, oduzimajući mu prostor. Mišići su mu se napinjali do bola i nije više mogao povećati brzinu, a progonitelji su mu se približavali i bilo je samo pitanje trenutka kad će ga sustići, a kad ga se dočepaju ...
Teodor, zvani Tedi, izbezumljeno se uspravi u krevetu i zabulji širom otvorenih očiju u mrak sobe i shvativši kako je to bio samo ludi san, olakšano odahne. Odmah zatim njegov mobitel, odložen na ormariću pored kreveta, uz knjigu koju je trenutno čitao, oglasi se piskavim, prigušenim glasom. I to ga vrati u bolnu stvarnost, jer Tedi je istog časa znao tko ga zove u ovo gluho doba noći: tri sata i sedamnaest minuta pokazivao je sat u mraku, podrugljivo žmirkajući.
- Podsjećam te na dug – zasikće glas u Tedijevom uhu
- Obećao sam i izvršiti ću - reče Tedi u aparat, a da nije ni trenutka oklijevao.
- Tvoja mi riječ ništa ne znači! - Tihi, ali neobično grubi glas sa druge strane izazove žmarce, koji se razmile Tedijevim leđima. - Novac govori.
- Vratiti ću dug - reče Tedi, trudeći se govoriti mirno, hladno, dok mu se znoj slijeva niz lice.
- Imam prijedlog - hladno reče glas u noći.
- Da čujem - odgovori Tedi: možda ipak nije izgubljen?
- Treba mi jedan BMW Z4 M Coupé - reče glas u noći. - Poznaješ model?
- Naravno - reče ponosno Tedi: ponosio se svojim poznavanjem automobila. - Mala dvosjedna zvijer.
- Tako je - reče glas. - Dovezi ga do deset navečer i dug ti je oprošten.
- Oprošten? - upita Tedi odmahujući glavom. - Pa to je mnogo puta više nego što sam dužan!
- Ako nećeš, ne moraš - mirno, tiho, odgovori njegov sugovornik i upravo ta mirnoća u njegovom glasu, natjera na drhtaj Tedijev uzburkani želudac. - Čekam do deset. Ni sekundu duže!
Teodor se zagleda u mali aparat u svojoj ruci, pa ga odloži na noćni ormarić. Zatim brzo iskoči iz kreveta, pa još bržim koracima pojuri prema kupaonici, ne paleći svjetlo: biti će bolje da ne probudi roditelje koji spavaju u susjednoj sobi.
U kupaonici Tedi se nagne nad školjku i povrati. Klečeći nad školjkom, čekao je da mu se želudac smiri, dok mu je u glavi odjekivao glas njegovog neumoljivog sugovornika. Od spavanja više nema ni govora, zna to. U glavi mu se stvorila mentalna slika dvosjednog ljepotana i ni na što drugo nije mogao misliti. Ako uspije ... ne, ako, već kad uspije, popravi odmah svoje vlastite burne misli. Mora uspjeti! Poznaje dvojicu koji su Paji bili dužni i koji nisu na vrijeme vratili dug. Obojica su sasvim pretučeni završili u bolnici: slomljenih ruku i nogu, a o rebrima da i ne govori. O licu bolje da i ne misli! Neprepoznatljivo.
Tedi se uspravi i počne prati zube. Od spavanja nema ništa. Popiti će kavu i čekati jutro uz kompjuter, nastojeći smiriti misli, skovati neki plan. Jer mora ga skovati, zna koliko je Pajo nemilosrdan. A mislio je ...
... kako je malen i debeli četrdesetogodišnjak, prerano oćelavio i zbilja ogromnog trbuha, krupnih očiju boje lješnjaka, prava dobričina.
- Pajo - zamolio ga je prvi put prije dvije godine, nakon kratkog poznanstva - trebalo bi mi malo love. Bi li mi pozajmio?
- Koliko ti je godina, mali? - upitao ga je Pajo, sjedeći za stolom, a ispred njega gomila papira koje je sređivao: Teodor je tek kasnije shvatio, kako su to zabilješke o dugovima Pajinih mnogobrojnih dužnika.
- Dvadeset - odgovorio je tada. - Ali kakve to veze ima?
- Hoću znati jesi li punoljetan - rekao mu Pajo, hladno ga gledajući. - Sa djecom se ne petljam.
- Nisam dijete - otrese se Teodor. - Već dugo nisam dijete.
- Nisi, po svojim skupim navikama. - Pajo se nasmijao. - Ali ne smijem te zbog toga zajebavati: i ja volim biti lijepo obučen. Ali tvoja kocka ...
- Što je sa mojom kockom? - upitao je Teodor brzo: duboko u sebi je znao kako bi bilo mnogo bolje, kad bi prestao kockati i svaki se put, kad bi sjedao za stol, samom sebi zaklinjao kako je ovo posljednji puta, ali bi ga ono prijatno uzbuđenje, koje ga je činilo življim od bilo čega, uvijek iznova natjeralo na povratak kockarskom stolu. Više je uživao za kockarskim stolom, nego u naručju neke djevojke, koju bi tu i tamo pokupio. I provodio se sa njima po nekoliko dana. Nije mogao dugo biti sa jednom te istom djevojkom. Nije tu bilo uzbuđenja. A u kocki, e tu je uvijek bilo uzbuđenja …
- Gledam te kako gubiš velike svote - rekao je Pajo.
- Isto tako i dobivam! - odbrusio je Teodor: nije volio da ga se podsjeća na gubitak, ne zbog love, već zbog ponosa.
- Istina! - složio se Pajo. - Koliko ti treba?
I tako je počelo. U slijedeće je dvije godine Teodor redovito posuđivao kod Paje, a njegove su posudbe postajale sve veće i veće. Uredno je vraćao dugove i tako stjecao pravo dobiti slijedeći dug.
Zatim se, prije dva mjeseca dogodilo. Imao je dobre karte u ruci, pobjedničke karte, kockajući upravo protiv Paje i bio je sasvim siguran u svoju nepobjedivost. Ali se prevario, a svota koju je postao dužan zbog svoje loše procjene je bila tolika, da mu se, dok se u zoru pustim ulicama grada vraćao kući, vrtjelo u glavi i umalo se nije slupao kolima, koja je dobio na kocki prije mjesec dana i koja je vozio, a da gotovo i nije vidio put kojim vozi. Duboko potresen veličinom kockarskog duga, koji je premašivao njegove mogućnosti, zaklinjao se samom sebi, kako više nikada neće sjesti za kockarski stol, ako nekako uspije ... samo da uspije izvući se iz ove zavrzlame... samo da uspije ...
Ali kako? Sjedeći u svojoj spavaćoj sobi ispred uključenog kompjutera, sa šalicom kave i cigaretom u ruci, Teodor grozničavo razmišlja. A vrijeme neumitno teče, zora se već pomalja, još siva, neodlučna, ali za koji će tren grad obasjati toplo ljetno sunce. Zabrujati će ulice, ljudi će pohrliti za svakodnevnim poslovima. Još jedan običan dan za većinu, ali ne i za Teodora, zvanog Tedi.
2.
Svjetlana se probudi usred noći i kad osjeti mirno disanje Davora pored sebe, nasmiješi se u mrak. Tri sata i sedamnaest minuta, pokazivao je svjetleći brojčanik sata.
Prije nekoliko sati počela je njena noć sreće i beskrajnog uživanja, noć sa Davorom. Svjetlana okrene glavu i pogleda u mladićevo lice pored sebe i preplavi je nježnost. Tako je dobar, nježan, obazriv. Kad mu je rekla kako će joj ovo biti prvi put, nije se začudio, jer konačno, već joj je osamnaest, i dok je ona pomalo posramljeno oborene glave čekala Davorovu reakciju, on ju je zagrlio i poljubio u kosu.
- Znaš, malecka - rekao joj je nježno - to je nešto najljepše što si mi mogla reći.
- Mislila sam da ćeš se smijati.
- Samo se budala tome može smijati - odgovorio je.
Bio je nježan i pružio joj je uživanje. Još nešto lijepog u njenom životu. Voljeni je čovjek mazi: čitav je život pažena i mažena i uživala je u tome.
Ležeći sad pored svog Davora, visokog i smeđokosog mladića, dvadeset i pet godina starog, odlučnih pokreta, osjećala se mirnom, ispunjenom i polako je počela shvaćati, kako je ovo što osjeća sreća. Uživala je u tom osjećaju. Novom, neobičnom. Ali tako prijatnom.
Upoznala je Davora na jednom od mnogobrojnih primanja na koje ju je vodio njen otac, poznati građevinski poduzetnik. Majka joj je umrla i bila je često u pratnji svog moćnog oca. Oko Svjetlane su muškarci oblijetali poput jata ptica, ali nije marila. Duboko u sebi, osjećala je kako ih ne privlači ona sama, već činjenica što je kći svog oca. Svi su u njega gledali sa uvažavanjem: čovjek koji je iz ničega u samo deset godina stvorio carstvo. U svim je većim poslovima u gradu njen otac imao svoj udjel i Svjetlana je veoma rano shvatila, kako joj njegovo ime otvara mnoga vrata, a kako sama činjenica što ima takvog moćnog i bogatog oca, ne znači i sretan ljubavni život, jer sumnja kako ne volu nju, već ono što predstavlja njen otac, veoma rano se uvukla u njenu mladu i osjetljivu dušu. I ta ju je sumnja natjerala u povučenost, svojevrsni bijeg od života.
Sitnog rasta, niti sto i šezdeset centimetara visoka, ako se o visini uopće i može govoriti, smeđe kose, podšišane kratko i sa nekoliko pjega na licu, zelenim je očima promatrala svijet. Krhka, gotovo bez grudi, bez onih ženskih atributa za koje je znala kako snažno privlače muškarce, osjećala se prikraćenom, pa kad je u Davorovom oku ugledala i prepoznala istinsko oduševljenje, nije mogla vjerovati svojoj sreći. Je li moguće da joj se to događa? Hoće li se probuditi iz ovog prekrasnog sna? Vratiti u sivu svakidašnjicu?
Pored Svjetlane, Davor duboko uzdahne, okrene se na lijevi bok i prebaci ruku preko njenog trbuha, a Svjetlani se težina Davorove ruke učini najprijatnijom težinom na svijetu. I prepusti se uživanju, uronivši ponovo u san pored svog voljenog Davora. Bajka se nastavlja …
- Što želiš za doručak? - upita je Davor, nekoliko sati kasnije: bilo je već blizu deset.
- Tebe - reče Svjetlana.
- Mene si imala za večeru - reče Davor. - Ne može i za doručak. Da izađemo vani, provozimo se tvojim autićem i nešto pojedemo na zraku? Dan je kao stvoren za to.
- Željela bih ostati čitav dan ovdje, u tvom stanu - odgovori Svjetlana. - Samo ti i ja. Ništa drugo ne želim.
- Malecka, jesti se mora - reče joj Davor, nagne nad nju i poljubi je: uvijek bi je iznova zapanjila njegova visina. - Dakle: idemo vani, ili ću nešto donijeti, pa ćemo jesti ovdje?
- Ovo drugo, molim - odgovori Svjetlana. - Želim provesti sa tobom čitav dan u ovom stanu. Otac mi se vraća kući tek navečer i nema potrebe prije se vratiti.
- Pa dobro - reče Davor i ponovo je poljubi: neprestano ju je na njeno oduševljenje ljubio. - Za čas ću se vratiti. Želiš nešto posebno?
- Sve ono što odabereš za sebe, biti će dobro i za mene.
- Jurim – reče on nasmijano i izjuri iz sobe.
Svjetlana izađe na balkon Davorovog stana, pa sa visine sedmog kata, isprati pogledom svog dragog. Pogled joj se zaustavi na njenom lijepom i malom, sitnom prema drugim automobilima BMW - u dvosjedu, srebrne boje, parkiranom gotovo točno ispod balkona sa kojeg ga promatra. Dar njenog oca za osamnaesti rođendan. Smiješak joj ponosa lebdi pjegavim licem, dok ponosno promatra svoje najmilije i najdragocjenije vlasništvo.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 21.08.2007. u 00:05 sati.