Marketing
trenutna sreća
Vjetar puše. Čuju se glasovi... zvukovi metala odbijaju jedno od drugoga.... odlučno jašu prestrašen vojnici u crnim odorama sa visokim čizmama sa zakovicom na vanjskoj strani. Posljednji časovi su, a oni odlaze. Trenuci života prolaze im kroz glave i dolazi taj trenutak potpune predanosti njihovoj Gospodarici. Zadnja crna spodoba nestaje iza starog hrasta. Došlo je i to vrijeme......
Dolaze na mjesta uredno poredani. Prava vojska. Potreban je samo prokleti signal koji će promijeniti njihovu sudbinu.
Stoga, braćo, ne dajmo se.U boj, braćo! Pođ'mo u boj!! Satrti neprijatelja koji kalja njezino Ime presveto. – govorio je punim plućima.
Srce je odlučno čekalo signal. Čekalo je vapaj, adreanalin... Crni vranac pod nogama osjećaja da dolazi trenutak borbe, trenutak odanosti i privrženosti. Samo Njoj. Zrak postade težak i gust. Pluća mi šire crnu tkaninu sa jednim gubom sa svake strane. Ponosno sjedih na svome crnom vrancu. Tisuće... Milijuni... Bilijuni crvenih točkica približavalo se krajnjoj liniji nepovratka. Dovoljan je još samo jedan korak i oni ga napraviše.
U booooj!!!!!! – dreknu.
Topoti konja šamaraše Njezinu čast, a Ona pusti na nas mokre iskre bijesa. Dotakla jesvakog od nas - bijedne ratnike u njeno Ime.Toga jutra Nebo se ne probudi. Neka se dokažu vjerni joj podanici u mraku i patnji, bez Njenog štita svilene haljine. Iskre prštiše trenjem metalnih bičeva. Mnogo ih je palo, ali mnogi će i pasti. Silno bijaše moje divljenje prema Njoj. Bijaše to prevelik, sebičan osjećaj – ljubav. Na posljednjem koncu života ja na svome vrancu poletih neprijatelju, a on mi zari truli mač pokvarenosti u prsa. Željeh poletjeti, na opravdan način, k Tebi, u Tvoje predivno kraljevstvo da Ti zauvijek služim, da ti budem bliže... Ali poletih ka Smrti i padoh joj u ruke lagano. Ti me sebičnog pretvoriš u čudovište kameno i zauvijek ostadoh samo tvrdi kamen na poljani toj. Vidjeh te. Oh, sreće li, proklete. Ti srećo, koja uništi mi vječni ponos služenja mojoj Gospodarici, okameni kao što Ona mene sebičnog okameni.
I tada silno bijaše moje divljenje prema Njoj. Bijaše to prevelik, sebičan osjećaj – ljubav.
Za tvoje Ime mi je krv tuđu proliti. Za tvoje mi je Ime i u smrt otići. Auroro prelijepa, za tvoj pogled i dodir meki kamenom mi je postati...
evo neke inspiracije me puklo... nije baš nešto..ali šta se može...
pozdrav!
Post je objavljen 20.08.2007. u 15:12 sati.